Prilično interesantan period za sve one koji iz bilo kojih razloga prate MJ priču. Biografski film Michael i dalje rastura na blagajnama – to nisam očekivao. Reakcije podijeljene – to sam očekivao. Zapravo, očekivao sam i mnogo gore reakcije medija, pa sam na trenutak pomislio kako sam ipak pogriješio… Nisam.
Neću previše ulaziti u svoju ličnu priču kada je riječ o MJ-u. Sebe ne smatram fanatikom, niti Michaela svetim ili bezgrešnim bićem, ali isto tako mislim da znam mnogo – dovoljno da mogu predvidjeti obrasce koji se godinama ponavljaju. I nisam jedini. Mnogi su očekivali katastrofalne reakcije medija zbog toga što film Michael završava prije prvih optužbi za zlostavljanje djeteta.
Loše reakcije kritičara na film na Rotten Tomatoes pokrenule su buku koja se prenijela i na naše portale, ali su tu buku vrlo brzo zaglušile reakcije publike. Film uspješno maršira prema zaradi od milijardu dolara (trenutno je na preko 800 miliona), posebno zato što prikazivanja u Japanu kreću tek oko 10. juna, a Japan je oduvijek bio veliko tržište za Jacksona.
I kako to obično biva, taman kad je sve izgledalo konačno malo pozitivnije, stiže novi udarac. Ovaj put od Netflixa. I umjesto da su iskoristili momenat i objektivno ušli u priču, oni biraju već ustaljeni narativ. Dokumentarac će biti prikazan u tri epizode pod naslovom Presuda Michaelu Jacksonu. I ako mislite da sam uranio s komentarima, dovoljno je pogledati ko je radio na tom “ostvarenju” i sve će biti jasno.
Jedna od producentica zaduženih za montažu filma, Anya Cooper, ranije je (2023.) radila za AMOS Pictures, isti studio koji je odgovoran za Leaving Neverland iz 2019. godine, film čiji je kredibilitet od tada praktično razrušen činjenicama i javnim razotkrivanjem njegove jednostrane konstrukcije.
Da bude još interesantnije, Cooper je nedavno uklonila ovu stavku iz svoje radne biografije na Linkedin profilu, nakon što se počelo upućivati na to. Sukob interesa?
Tu je i James Goldston kao izvršni producent, čovjek koji je producirao dokumentarac Living With Michael Jackson iz 2003. godine – dokumentarac koji je vodio sada diskreditovani Martin Bashir. Manipulativna montaža i senzacionalistički okvir tog filma zapravo su doveli do suđenja 2005. godine, a to je pokrenulo niz događaja koji su na kraju doveli do Michaelove smrti.
Upravo se na Living With Michael Jackson poziva i Velimir Grgić u svojoj recenziji još jednog dokumentarca protiv Jacksona: Michael Jackson: An American Tragedy. Teško je ispratiti sve te “dokumentarce”, biće ovo, ako se ne varam, osamnaesti u proteklih desetak godina.
Grgić u svom tekstu kaže: “Jednom kada je Martin Bashir s Living with Michael Jackson 2003. na ITV-u u Engleskoj, tržištu Jacksonovih najvećih obožavatelja, podsjetio da dim i vatra nikada ne marširaju odvojeno, svi uspjesi Thrillera i Bad pali su pod sjenu izvanglazbenih aktivnosti.”
Michael Jackson je, međutim, dosljedno tvrdio da se radi o iznudi, pa se postavlja pitanje kako se to uklapa u tezu da „dim i vatra nikada ne marširaju odvojeno”.
Nigdje pomena šta je Martin Bashir uradio, nigdje pomena da je Jacksonov kamerman snimao sve što i Bashirov, i da su kasnije ti snimci emitovani na Fox-u i pokazali cijeli užas montaže, senzacionalizma i manipulacije. Nigdje gospodin Grgić ne pominje da je Martin Bashir bio prvi svjedok tužilaštva na suđenju Michaelu Jacksonu, te da se tokom unakrsnog ispitivanja odbrane pozivao na novinarsku zaštitu i odbijao odgovarati na pitanja.
Dakle, smiješne recenzije poput one koju je napisala Ivana Perić za muzika.hr nema smisla komentarisati, ali Grgić je ipak nešto drugo. Na prvu mi njegovo ime nije značilo ništa, a onda sam se sjetio da sam čak pročitao i jednu njegovu knjigu. Knjiga je bila prilično interesantna, njegova recenzija koju sam spomenuo – daleko od toga.
A zašto mi je on bitan? Upravo zbog ovoga što slijedi na Netflixu. Velimir Grgić je cijenjen novinar, pisac, scenarist i producent. Njegovo mišljenje nosi određenu težinu. On će, sasvim je sigurno, sutra pisati recenziju i za ovaj Netflixov očajnički potez. Šteta. To što Grgiću Michael Jackson nikada nije bio heroj ne bi smjelo biti dovoljno da temi Michaela Jacksona pristupa na toliko površan način da bez ikakvog razmišljanja spominje i Michaelovo “izbjeljivanje kože” kao činjenicu, uprkos tome što su rezultati obdukcije Michaelovog tijela dostupni online.
Kao što je Grgić prihvatio i Living With Michael Jackson i Michael Jackson: An American Tragedy bez ikakvih provjera, tako će i tabloidski novinari, a i ovi relevantniji, prihvatiti Netflixov Presuda Michaelu Jacksonu. A to je ono što se ovim filmom i želi postići – banalizirati jedan od najokrutnijih sudskih procesa u istoriji američkog pravosuđa. Cilj je spustiti jedan više nego ozbiljan sudski proces na tabloidsko nagađanje.
Diana Dimond se navodi kao “stručni glas” koji će voditi narativ u Netflixovom filmu – ista ona Diana Dimond koja narativ o Michaelu Jacksonu kreira od početka devedesetih godina. Diana Dimond koju je Michael Jackson tužio za klevetu, ali joj je sudija izašao u susret zbog “slobode govora novinara”. Žena koja je cijelu svoju karijeru zasnovala na blaćenju imena Michaela Jacksona, pritom ne birajući sredstva. Tabloidi za koje je ona radila su bez ikakvih posljedica plaćali ljude da lažu o Michaelu Jacksonu… i mi sad trebamo da ne pomislimo da je Netflix uradio isto s nekoliko porotnika koji će u filmu sasvim sigurno promijeniti mišljenje o svojim presudama iz 2005. godine?
Legendarna Linda Deutsch, jedna od rijetkih, ako ne i jedina novinarka koja je suđenje 2005. godine pratila objektivno od početka do kraja, izjavila je nakon smrti Michaela Jacksona da je to suđenje označilo „početak tabloidnog suđenja”. Netflix to sada, čini se, još jednom potvrđuje i nastavlja.
Netflix je napravio pitku pričicu. Nezainteresovani novinari i vječno senzacija-gladni mediji će joj dati relevantnost. Većem dijelu publike samo to i treba.
Kamo sreće da griješim.
Nenad Lizdek za MJLOE.net
Tekstovi koje preporučujem: