Objavljujemo uz dozvolu autora
Napisala Jael Rucker za Decked Out magazin
Ovdje ćemo predstaviti Diane Dimond, jednu od najprepoznatljivijih i najkontroverznijih novinarskih figura u izvještavanju o slučaju Michaela Jacksona, čiji su rad i javne izjave godinama izazivali žustre rasprave i podjele. Ponovo dolazi u fokus javnosti kao istaknuti „stručni“ glas u Netflixovom dokumentarcu, iako njen dosadašnji pristup temi i dalje ostavlja mnogo otvorenih pitanja o granici između novinarstva i narativa.
Ako pustite Dimond da sama ispriča svoju priču, reći će da je o Jacksonu izvještavala i za njegovog života i nakon njegove smrti na pošten i uravnotežen način, ali činjenice i njeni obrasci ponašanja tokom decenija jednostavno ne podržavaju tu tvrdnju.
Kao nacionalni reporter koji pokriva istraživačku sferu, vaš posao je da izvještavate pošteno i nepristrasno, što uključuje jednako i neutralno predstavljanje obje strane priče. Međutim, činilo se da je Diane Dimond oduvijek bila zainteresovana samo za izvještavanje stranu tužilaštva/tužitelja, pri čemu je medijska kuća za koju je radila u jednom određenom periodu (Hard Copy) isplaćivala hiljade dolara za priče pojedincima za koje se kasnije otkrilo da su pod zakletvom iznosili očigledne laži — ne samo tokom Jacksonovog krivičnog suđenja 2005. godine, nego i godinama ranije u parnici koju je Jackson dobio protiv tih osoba. Nepotrebno je reći da je Dimond pokazala prilično pristrasan pristup dok je pratila suđenje 2005. godine za Court TV, te da je pratila tvrdnje koje su se na kraju pokazale kao obične prevare.
Jacksona je krajem 1990-ih Dianu Dimond tužio za klevetu, tužba koju je ona uspjela izbjeći na račun “slobode govora novinara”. Diamond je uvijek bila veoma tiha kada je riječ o izvještavanju o kontradiktornim i upitnim elementima u vezi s tvrdnjama tužitelja, umjesto toga nalazeći opravdanja za njihove propuste. Ovdje ću iznijeti činjenice, a na vama je da sami procijenite i donesete vlastiti sud o tome da li je Dimond bila pošten reporter u slučaju Michaela Jacksona.
Pa da počnemo.
Počevši od 1990. godine, Dimond je radila kao istraživačka novinarka za Hard Copy, tabloidnu televizijsku informativnu emisiju. Tokom svog sedmogodišnjeg rada za tu medijsku kuću, Dimond je, naravno, pratila optužbe Jordana Chandlera protiv Jacksona iz 1993. godine. Kasnije ću se baviti Jacksonovim bivšim zaposlenicima koji su ili priznali (ili bili uhvaćeni u laži) pod zakletvom kako bi prodali svoje „priče“ za novac, jer te osobe zaslužuju posebnu pažnju. Ono što za sada trebate znati jeste da nekoliko tih ljudi dijeli jednu zajedničku stvar kada je riječ o tome ko ih je platio — Hard Copy, platforma za koju je Dimond tada radila.
Jedan od najpoznatijih primjera toga je Jacksonova bivša kućna pomoćnica, Blanca Francia, čije su se priče okretala više puta nego riba na suhom. Kasnije ću se takođe baviti Francijama i njihovim upitnim tvrdnjama, ali pošto je ovaj članak o Dimond, ograničit ću se u ovom dijelu samo na Francijine interakcije s Hard Copyjem/Dimond. Kako je istaknula stranica Vindicating Michael, Dimond je intervjuisala Franciju u decembru 1993. godine, sedmicu prije njenog prvog svjedočenja (depozicije) u istrazi vezanoj za Chandlerove optužbe, što Dimond navodi i u svojoj knjizi:
Ugovorila sam sastanak s Blancom u hotelu Hilton, nedaleko od ranča Neverland, 9. decembra 1993. godine, gdje smo obavili intervju. Kada sam je srela, već pet dana se skrivala tamo, u strahu od Jacksonovog šefa osiguranja, Billa Braya, bivšeg službenika LAPD-a; Norme Staikos iz MJJ Productions; i Anthonyja Pellicana. Francia je tvrdila da je, ubrzo nakon što su se pojavile Chandlerove optužbe, razgovarala s policijom, nakon čega ju je Pellicano kontaktirao i rekao: „Ja sam tvoj zaštitnik.“ Rekla je da joj je ponudio posao u svojoj kući, gdje bi pomagala njegovoj supruzi u brizi za njihovo devetero djece. Blanca je izjavila da je odbila tu ponudu i da se nakon toga sklonila u skrivanje.
Za ovo pojavljivanje kasnije je na sudu otkriveno da je Franciji plaćeno 20 000 dolara. Priča koja je potom emitovana na Hard Copyju sadržavala je mnoštvo uznemirujućih tvrdnji koje su kasnije dokazano bile netačne (opet, doći ćemo do toga kasnije), kroz vremenske slijedove događaja i Francijine depozicije koje je dala naknadno. Ipak, čak je i sama Francia priznala da je Hard Copy (u kojem ju je intervjuirala Dimond) prikazao nešto drugačije od onoga što je očekivala, rekavši da „ljudi iz Hard Copyja nisu bili pošteni.“
Takođe, kako ističe web portal Vindicate MJ, još jedan kontradiktoran element koji je Dimond iznijela u vezi s Franciom bila je tvrdnja da je Francia ostala u kontaktu s ljudima koji su i dalje radili na Neverlandu. Evo tačnih Dimondinih riječi:
„Pratila je sve događaje u novinama i na televiziji. Blanca je i dalje živjela u zajednici okruga Santa Barbara i ostala je u kontaktu s drugima koji su nastavili raditi na ranču. Stalni nalog da svi zaposlenici Neverlanda potpišu strogi ugovor o povjerljivosti nije ih spriječio da međusobno razgovaraju; Blanca je potvrdila da su, nakon što je napustila ranč, Michaelovi ‘posebni prijatelji’ nastavile dolaziti — neki sa svojim roditeljima, neki sami.
Bilo je nekoliko različitih dječaka, čula je […] i svima im je davao isti smiješni nadimak – Rubba. Koliko god da je i dalje djelovala opterećena onim što zna, ipak je nekako bila uznemirena time što to otkriva.“
Ali tokom Jacksonovog svjedočenja 2005. godine, Francia je tvrdila drugačije:
Advokat Meserau: Da li ste u nekom trenutku nakon što je Vaš intervju za Hard Copy emitovan na televiziji saznali da se sada i drugi ljudi koji su radili za Michaela Jacksona nadaju da bi mogli zaraditi novac kroz medijske intervju kao što ste vi uradili?
Svjedok: Ne, nisam to znala.
Meserau: Dakle, nekon što ste otišli -. nakon što ste prestali raditi za gospodina Jacksona, ostali ste u kontaktu s nekim ljudima koji su i dalje radili za gospodina Jacksona, zar ne?
Svjedok: Ne
Takođe treba napomenuti da je Francia uvijek poricala svoje tabloidne tvrdnje kada god je morala dati iskaz pod zakletvom. To uključuje 1993/1994., 2005. i 2016. godinu. Ali to već sada malo previše ulazi u priču o Franciji, pa ćemo je ovdje ostaviti.
Sljedeći koji su primili isplatu od Hard Copyja su pojedinci poznati kao „Neverland 5“. Ove osobe, bivši zaposlenici Jacksona koji su radili na Neverlandu, pojavile su se u epizodi emisije iz novembra 1993. Kao što ćete kasnije vidjeti, nije potrebno mnogo da se opovrgnu tvrdnje ovih pojedinaca, ali što se tiče Dimond, ona je tvrdila da Hard Copy nikada nije platio ovim bivšim zaposlenicima za njihove priče. Međutim, prema novinarki Mary Fischer u njenom GQ članku Was Michael Jackson Framed? to je bila laž. Evo odlomka iz Fischerinog teksta:
„Diane Dimond iz Hard Copyja rekla je Frontlineu početkom novembra prošle godine da je njen program bio ‘besprijekorno čist po ovom pitanju. Nismo platili nikakav novac za ovu priču.’ Ali dvije sedmice kasnije, kako otkriva ugovor Hard Copyja, emisija je pregovarala o isplati od 100 000 dolara petorici bivših Jacksonovih zaštitara koji su planirali podnijeti tužbu od 10 miliona dolara zbog nezakonitog otkaza.“
Dakle, sada imamo dvije različite situacije bivših zaposlenika za koje je kasnije utvrđeno da nisu bili vjerodostojni u pravnom smislu, ali tek nakon što je Hard Copy platio (ili pregovarao da plati) tim osobama hiljade dolara kako bi njihove lažne priče bile emitovane na nacionalnoj televiziji, što je zauzvrat naštetilo Jacksonovom ugledu. Treba imati na umu da kod osoba poput Francie, nepouzdanost njihovih priča, odnosno njihove laži nisu bile zvanično potvrđena godinama. To znači da su osobe poput Francie godinama primale velike isplata za svoje priče, a da javno nisu bile razotkrivene kao lažovi, i da je Dimond direktno doprinijela tome.
Jacksonova tužba
U jednom trenutku, Dimond je upoznala i počela raditi sa samoproglašenim novinarom Victorom Gutierrezom.
Što se tiče Dimond i Gutierreza, priča ide otprilike ovako. Gutierrez je navodno kontaktirao Dimond s tvrdnjama da ima video snimak na kojem Jackson zlostavlja maloljetnika, za kojeg je Gutierrez tvrdio da je Jacksonov nećak. U izvještaju iz maja 1997. Variety navodi da se Dimond pojavila u jutarnjem programu KABC-a, Ken and Barkley, u januaru 1995. godine, kako bi razgovarala o nadolazećem segmentu emisije Hard Copy u kojem je Gutierrez tvrdio da je direktno vidio taj snimak. U istom segmentu se tvrdilo i da je kancelarija okružnog tužioca u Los Angelesu ponovo otvorila istragu o optužbama za seksualno zlostavljanje djece protiv pjevača.
Prema datumu navedenom u članku Varietyja, ovo pojavljivanje Dimond i odgovarajući segment Hard Copyja emitovani su u januaru 1995. godine, što je otprilike dvije godine nakon Chandlerovih optužbi. Do tog trenutka, Jackson je već prošao temeljnu istragu u kojoj je pretreseno više njegovih nekretnina, a kao što smo ranije obradili, ti pretresi nisu otkrili… apsolutno ništa.
Pa zar nije pomalo… čudno da neki slučajni „novinar” tvrdi da postoji takav snimak? Osim toga, ako je Dimond vjerovala da Gutierrez ima ono što je tvrdio (što bi bilo dječija pornografija), zašto nije insistirala da Gutierrez preda snimku vlastima, jer da je Gutierrez zaista imao takav snimak, Jackson bi bio uhapšen. Očigledno se to nije desilo, što ozbiljno dovodi u sumnju da je Dimond zaista brinula o zlostavljanju djece ili traženju pravde protiv počinilaca, i daje težinu tvrdnji da ju je zanimalo samo dobivanje još jedne senzacionalne priče protiv Jacksona, čak i ako je to značilo napuštanje vlastitih moralnih principa i kršenje novinarskih pravila u tom procesu.
To čini njene izjave u jutarnjem programu KABC-a, Ken and Barkley, u najmanju ruku čudnim. Ispod je transkript razgovora koji citira Casetext, koji sadrži sve dokumente Jacksonove tužbe protiv Paramount Picturesa:
P: Šta? Michael Jackson i mali dječak. Jesi li 100% sigurana da taj snimak postoji?
Dimond: Sigurna sam koliko to mogu biti.
P: Nisi je vidjela?
Dimond: „Nisam je vidjela, ali jedan od mojih najboljih izvora za priču o Michaelu Jacksonu jeste.“
P: Ko… nemaš nikakve sumnje u tu osobu.
Dimond: Nikada nisam imala sumnju u tu osobu, nikad. Znam da Okružno tužilaštvo traži taj snimak jer zovu novinare i pitaju: ‘Jeste li je vidjeli?’…
Dakle Diane… bila si uvjerena da tvoj izvor (Gutierrez) ima dječiju pornografiju i da „okružni tužioci traže način da dođu do nje“, a ipak, iz tvojih vlastitih izjava, izgleda da ih nisi uputila na Gutierreza? Zašto??
Ovo nastavlja vrlo sumnjiv obrazac u kojem pojedinci ili tvrde da ih je Jackson „zlostavljao“ ili tvrde da su „vidjeli“, „čuli“ ili bili „svjesni“ njegovog „zlostavljanja“ na neki način, ali se čudno nikada ne obraćaju vlastima. Iskoristit ću ovu priliku da vas još jednom podsjetim da nijedna jedina osoba u ovoj priči, bez obzira ko bila i šta je tvrdila, nikada nije prvo otišla policiji. Nijedna. Niti jedna.
Štaviše, isti sudski dokumenti koje sam gore navela potvrđuju da je Dimond bila upozorena od strane kolegice novinarke, Lise Marlowe, da je Gutierrezova tvrdnja potpuna besmislica. Prema Marlowe, rekla je Dimond da priča djeluje sumnjivo i da je ostavi na miru osim ako „snimak ne bude na njenom stolu“. Nepotrebno je reći, Dimond je nije poslušala. Nije poslušala ni kada je Jacksonov advokat, Howard Weitzman, poslao pismo Paramount Picturesu nakon njenog pojavljivanja na KABC-u. Ispod je odlomak Weitzmanovog pisma, preuzet zahvaljujući Turning the Tables on the Chandler Allegations:
„Danas sam saznao da je Diane Dimond, jedna od reportera emisije Hard Copy na Paramountu, jutros na KABC radiju izjavila da je netačna i klevetnička priča o navodnoj video snimci na kojoj Michael Jackson navodno ima seksualne odnose s maloljetnikom zapravo istinita, te da vjeruje da takva snimka postoji.“
„Razumijem da je gđa Dimond također tvrdila da se u kancelarijama tužilaštva u Los Angelesu i/ili Santa Barbari ponovo otvara krivična istraga protiv gospodina Jacksona, na osnovu navodnog postojanja te video snimke. Molimo vas da budete obaviješteni da su tvrdnje gđe Dimond o postojanju takve snimke neistinite i klevetničke, kao i njene tvrdnje o ponovnom otvaranju bilo kakve krivične istrage protiv gospodina Jacksona.“
Sjetite se onoga što sam ranije naveo o Dimond i tome da li je bila fer u svom izvještavanju o Jacksonu kada su ove optužbe u pitanju. Dimond je mogla provjeriti da li je slučaj protiv Jacksona zaista ponovo otvoren, na isti način kao što je to uradila 1993. kada je slučaj zaista bio otvoren, ali u ovom slučaju to nije učinila i objavila je priču. Da li je to fer novinarstvo? Ostavit ću vama da procijenite.
Što se tiče toga zašto je Dimond uspjela izbjeću tužbu Jacksona, sud je zaključio da Dimond nije postupala sa zlom namjerom jer je samo iznosila svoje mišljenje i nije predstavila priču kao činjenicu. Sve je u suštini prebačeno na njen „izvor“, Gutierreza. Nadalje, Dimond je također dobila podršku od tužioca okruga Santa Barbara Toma Sneddona. Dobila je podršku i od zamjenice okružnog tužioca Lauren Weiss.
Lauren Weiss je tvrdila da je Gutierrez ispitan o tom navodnom snimku oko 5. januara i da, prema njenom saznanju, nakon tog razgovora nije učinjeno ništa dalje u pokušaju da se snimak pronađe. Sneddon je, međutim, tvrdio da je Lauren zamolila jednog tužioca iz kancelarije okružnog tužioca u Los Angelesu da pokuša istražiti i locirati snimak te da je, prema njegovom saznanju, ta istraga sprovedena nakon emitovanja Hard Copyja. Međutim, ovdje postoji jedan problem… emisija Hard Copy je emitovana 9. januara, što bi značilo da je to bilo NAKON razgovora s Gutierrezom.
Datumi su ključni dio istraga i uvijek se, u najmanju ruku, bilježe u pisanom obliku, tako da je vjerovatnoća da je taj datum 5. januar pogrešan praktično nula. To znači da je Weiss jednostavno „zaboravila“ da je Sneddon tražio od nje da zamoli tužioca iz Los Angelesa da istraži i pronađe taj snimak nakon Hard Copy specijala. Još jedan problem?
Sandy Gibbons, glasnogovornik kancelarije okružnog tužioca u Los Angelesu, izjavio je nakon emitovanja Hard Copy specijala da nijedan od njihovih tužilaca nije bio uključen u potragu za video snimkom.
Ali sigurno bi dovođenje osobe koja je navodno imala tu snimku na razgovor spadalo u „traženje video snimka“… zar ne? A prema datumu koji je navela Weiss, taj navodni razgovor s Gutierrezom se, još jednom, desio prije nego što je Hard Copy specijal uopće emitovan.
Matematika ovdje opet ne „štima“ kod Snedona i ekipe…
U svakom slučaju, nazad na Dimond. Pomislili biste da bi sramota zbog cijele te situacije učinila da bude opreznija kada su u pitanju lažne tvrdnje, ali ne čini se da je to bio slučaj.
Još jedna lažna tvrdnja
Sljedeća je saga o misterioznom kanadskom dječaku koji je tvrdio da ga je Jackson zlostavljao.
Dana 27. aprila 1995. godine, Hard Copy je poslao Dimond u Kanadu kako bi istražila tvrdnju kanadskog dječaka da ga je Jackson zlostavljao. Prema riječima uključenog detektiva, dječak je imao detaljnu priču koja ga je činila uvjerljivim. Njegova priča? Dječak je tvrdio da je upoznao Jacksona u video arkadi u Kanadi i da je trebalo da provede vikend s prijateljem. Međutim, umjesto da ode s tim prijateljem, dječak je tvrdio da ga je Jackson pozvao da dođe u Neverland i da je s Jacksonom privatnim avionom odletio na ranč. Taj tinejdžer je bio u stanju da precizno opiše raspored Jacksonovih kuća, njegovu pratnju itd., što je dodatno učvrstilo uvjerenje detektiva (a očigledno i Dimond) da mu vjeruju.
Jedini problem je… dječak je na kraju slomljen i priznao da je cijelu priču osmislio čovjek po imenu Rodney Allen, za kojeg je potvrđeno da stoji iza više članaka poslanih Hard Copyju koji su stvarali utisak da različite „žrtve“ šalju svoje priče. Kao rezultat toga, i dječak i Allen su uhapšeni, a Allen je osuđen za pedofiliju. Nakon toga, Hard Copy je emitovao istraživački prilog o cijeloj prevari, ali je detektiv uključen u slučaj izjavio da je to bilo zato što je emisija već uložila toliko resursa u priču da bi bilo besmisleno da na kraju ne objave ništa.
Suđenje Jacksonu 2005. godine
Sljedeći dio će se baviti Dimondinim izvještavanjem o Jacksonovom suđenju 2005. godine. Prvo ću se pozvati na članak New York Timesa iz juna 2005. godine, objavljen tri dana nakon što je Jackson oslobođen optužbi. U članku se razmatra Dimondino izvještavanje o suđenju i kako je djelovalo kao da je naklonjeno tužilaštvu, a na početku se navodi da se Dimondino interesovanje pojačalo nakon Jacksonovog dogovora u Chandlerovom slučaju.
Vezano za slučaj iz 1993. godine, Dimondova je izjavila: „Ne plaća se toliki novac samo da bi nastavio sa svojim životom i karijerom“, u vezi s Jacksonovim nagodbom, ali je izostavila ključni detalj koji je imao veliku ulogu u tome da do nagodbe uopšte dođe (a o čemu na mjloe.net portalu opširno pišemo odavno). Dimond, time što ponovo nije iznijela taj aspekt, pokazuje kako je izvještavala samo iz jedne perspektive, što nije prošlo nezapaženo.
Laurie L. Levenson, profesorica na Pravnom fakultetu Loyola u Los Angelesu, koja se pojavljivala na CNN-u kao analitičarka Jacksonovog suđenja, izjavila je u članku da je Dimond „imala vrlo čvrste stavove o slučaju i da su mnogi smatrali da je već donijela odluku“.
Kontradiktoran je i odgovor Diane Dimond na pitanje da li bi televizijski voditelj trebao proglasiti čovjeka krivim prije nego što porota donese presudu, u vezi s pristupom Nancy Grace Jacksonovom suđenju. Prema članku, Dimond je nevoljko odgovorila „ne“ na to pitanje, ali je prikladno izostavila primjere kada je i sama ranije u karijeri radila upravo to. Treba li vas podsjećati, ovo je ista žena koja je ne samo dala intervju nego i emitovala čitav specijal zasnovan na lažnoj tvrdnji o video snimci na kojoj Jackson navodno zlostavlja svog maloljetnog nećaka. Da ponovimo to još jednom:
P: Šta? Michael Jackson i mali dječak. Jesi li 100% sigurana da taj snimak postoji?
Dimond: Sigurna sam koliko to mogu biti.
P: Nisi je vidjela?
Dimond: „Nisam je vidjela, ali jedan od mojih najboljih izvora za priču o Michaelu Jacksonu jeste.“
P: Ko… nemaš nikakve sumnje u tu osobu.
Dimond: Nikada nisam imala sumnju u tu osobu, nikad. Znam da Okružno tužilaštvo traži taj snima jer zovu novinare i pitaju: ‘Jeste li je vidjeli?’…
Zar to nije primjer proglašavanja nekoga krivim prije nego što dobije priliku da dokaže svoju nevinost?
Idemo dalje, 2005. godine Dimond je bila predstavljena u New York Postu (koji je i sam problematičan), a taj članak je počeo tako što je istaknuto da je Dimond nedavno nabavila crni šešir koji je nosio… Michael Jackson.
Dimond je u vezi s tim izjavila da je šešir kupila za 1 200 dolara dok je pratila aukciju suvenira poznatih ličnosti:
„Jednostavno sam morala da ga kupim. Htjela sam da ga dodirnem i stavila sam ga na glavu. Nisam to uradila zato što sam opsjednuta Michaelom Jacksonom, nego zato što sam htjela podsjetnik da je to bila jedna priča koju nisam završila. Pitam se šta bi Jackson mislio kada bi znao da ga ja imam.“
Dakle, Dimond je jednostavno „morala da kupi“, „dodirne“ i „stavi na glavu” dio memorabilije osobe za koju je, u najmanju ruku (pošto tvrdi da je bila „fer“ u svom izvještavanju), vjerovala da je zlostavljala dijete? Zar ne biste željeli da se potpuno klonite nečega takvog ako je to ono u šta vjerujete i o čemu izvještavate? Zar ne biste željeli da to odbacite, napravite znak križa, pomolite se nakon što to vidite, ili uradite bilo koju svoju ličnu verziju odbacivanja nečega, ako naiđete na predmet osobe za koju očigledno vjerujete (i o kojoj izvještavate) da je sposobna za tako nešto?
Vrlo čudno ponašanje, ali čak i ako prihvatite njeno objašnjenje, kako objašnjavate ovo:
Da, to su zaista fotografije Jacksona iza Dimond na setu njegovog kratkog filma Black or White.
Nastavljajući dalje, u ovom intervjuu za NY Post, Dimond je o slučaju Chandler izjavila:
„Ja sam negdje u sredini jer to nikada nije došlo do suda. Nikada nismo imali sudiju i porotu koja bi presudila, i zato je za mene to još uvijek nedovršen slučaj.“
Dakle, opet, u najmanju ruku, da li njen izvještaj na KABC-u i pripadajući Hard Copy segment zaista odražavaju stav „u sredini“, kada ju je Jacksonov advokat upozorio da su sadržaji njenog izvještavanja netačni, a isto tako i kolega novinar?
Vraćajući se na intervju, Dimond je dalje rekla:
„Ja sam samo glasnik svih loših činjenica koje izlaze na vidjelo. Žao mi je, ljudi. Da imam bilo šta dobro da prijavim, i to bih prijavila.“
Ali danas znamo da je slučaj tužilaštva tokom Jacksonovog suđenja 2005. bio katastrofalan, što objašnjava i 14 oslobađajućih presuda. Zapravo, Jacksonov advokat Tom Mesereau je godinama kasnije u intervjuima izjavio da je čak razmatrao da uopće ne iznese odbranu, ali da nije želio da dođe do „hung jury“ (porote bez odluke), zbog čega su ipak odlučili da to urade. Zašto su procjene Diane Dimond i njeno kasnije izvještavanje bile toliko daleko od onoga što se desilo u sudnici i od stvarne presude?
Još odvratnije bile su njene izjave nakon toga, kada je rekla da bi, ako bi Jackson bio osuđen, morao „biti u izolaciji bez šminke, perika ili sredstva za izbjeljivanje“. Gdje je tu spominjanje njegovog vitiliga ili činjenice da je morao nositi umetke za kosu i perike zbog toga što mu se kosa zapalila?
Nastavimo dalje, Dimond je dodala:
„Najveća noćna mora Michaela Jacksona je [njegova bivša supruga] Debbie Rowe. Debbie zna koje su mu se lijekovi prepisivali i zna ko su bili njegovi mali prijatelji.“
Hmm… najveća ironija ove izjave je da je Debbie Rowe na kraju zaista postala noćna mora… za TUŽILAŠTVO.
Još jednom, zašto su Dimondine prognoze bile toliko različite od onoga što se zapravo desilo u sudnici? Mogu nastaviti, ali ovi primjeri njenih javnih izjava dovoljno dobro pokazuju kako je izvještavala o Jacksonovom suđenju.
Posthumno izvještavanje o Jacksonu
Iako je Jackson preminuo u junu 2009. godine, to nije zaustavilo medijsko targetiranje, lažne optužbe i opšti cirkus oko njegovog imena. Jedina razlika je što on više nije tu da bude „ljudska vreća za udaranje“, što je oduzelo veliki dio „zabave“ u napadima na njega.
S druge strane, PRAVI predatori Hollywooda su razotkriveni, osuđeni i zatvoreni zbog svojih zločina, što opet oduzima „zabavu“, jer Jackson više ne može biti žrtveni jarac. Takođe, društvene mreže su napravile ogromnu razliku kada je riječ o provjeri činjenica i tačnosti, pa su čak natjerale velike medijske kuće i novinare da objavljuju „ispravke“, pa i da se izvinjavaju, što je prije 20/30 godina bilo gotovo nezamislivo.
Ova osoba će, ironično, ponovo postati jedan od glavnih „stručnih“ glasova u Netflixovom dokumentarcu. Kroz svoju dugogodišnju opsesiju Michaelom Jacksonom, još jednom uspijeva da se vrati u centar pažnje, dok joj publika i mediji ponovo daju relevantnost koju sama priča već odavno dovodi u pitanje.
Decked Out / MJLOE.net
Vezani tekstovi
