Da li je Michael bio žrtva namještaljke?

Prije O. J. Simpsona, bio je Michael Jackson — još jedan voljeni, slavni crnac koji je zamalo uništen tvrdnjama o skandalu u vlastitom privatnom životu. Te optužbe — da je zlostavljao trinaestogodišnjeg dječaka — pokrenule su višemilionsku parnicu, dvije zvanične istrage i besramni medijski cirkus.

Jackson je, s druge strane, uzvratio protivtužbom za iznuđivanje protiv onih koji su ga optužili. Na kraju je građanska parnica okončana nagodbom van suda. Krivični postupak protiv njega nikada nije pokrenut. Velika porota jeste zasijedala i saslušala svjedoke tužilaštva, ali nije pronašla dovoljno dokaza da podigne optužnicu.

U avgustu se Michael ponovo našao na naslovnicama kada je Lisa Marie Presley objavila da su se ona i slavni pjevač vjenčali.

Sada, pošto se prašina oko jedne od najvećih medijskih grešaka u američkoj istoriji slegla, jedno je sigurno: javnost, i američka i svjetska, nikada nije čula Michaelovu stranu priče — do sada.

Naravno, nemoguće je potpuno dokazati da se određeni događaji iz prošlosti nisu dogodili, ali isto tako moguće je pogledati “dublje” u karakter i motive ljudi koji su iznijeli te tvrdnje. Nakon pregleda sudske dokumentacije, intervjua i svih dostupnih podataka, postoje ubjedljivi argumenti da Jackson nikoga nije zlostavljao — naprotiv, postao je žrtva pažljivo osmišljenog plana usmjerenog na njegov novac.

Više od toga, priča koja sada izlazi na svjetlo dana s ranije neistražene teritorije radikalno se razlikuje od onoga što su tabloidi, pa čak i najpoznatiji novinari, prikazivali. To je priča o pohlepi, ambicijama i zavjerama dijela policije i tužitelja, o ljenosti i senzacionalizmu medija, ali i o upotrebi snažnih hipnotičkih lijekova. Mogla bi to biti i priča o tome kako je sve pažljivo planirano.

Ni Michael niti njegovi advokati nisu pristali na intervju za ovaj članak.

Jacksonove nevolje su počele kada se njegov kombi pokvario u Wilshire bulevaru u Los Angelesu maja 1992. godine. Zatečenog u gužvi ulice, Michaela je primjetila Mel Greena, radnica Rent a Wreck – agencije za iznajmljivanje automobila. Pritekla mu je u pomoć. Kada je Dawe Schwartz, vlasnik agencije, saznao da u njihovu kancelariju dolazi Michael, odmah je pozvao svoju suprugu June i rekao joj da dođe zajedno sa njihovom šestogodišnjom kćerkom i sinom iz prvog braka, koji je tada imao 12 godina i bio veliki Michaelov obožavatelj. Kada su stigli, June Chandler Schwartz je rekla Michaelu da mu je njen sin slao pisma podrške u vrijeme kada je ovaj bio u bolnici zbog opekotina zadobijenih prilikom snimanja reklama za Pepsi. Neposredno potom, dala mu je svoj kućni broj telefona.

„Izgledalo je kao da pokušava stvoriti u Michaelu osjećaj krivice, osjećaj da nešto duguje tom dječaku“, izjavila je gospođa Green povodom tog događaja.

Jackson je nakon toga zvao dječaka telefonom i polako se njihovo prijateljstvo razvijalo. Kada se Michael vratio sa promotivne turneje tri mjeseca kasnije, dječak, njegova majka i sestra su postali česti gosti na njegovom Neverland ranču. U narednom periodu, Michael je obasipao poklonima dječaka i njegovu porodicu, od igračaka pa do putovanja u Las Vegas, Monaco, Paris…
U martu 1993. godine, dječak je počeo da spava kod Michaela zajedno sa svojom majkom, koja je i sama postala veoma bliska s njim. Jednom prilikom izjavila je: „Ja ga obožavam, to je najljubazniji čovjek kojeg sam ikada upoznala!“

„Suprotno od onoga što možda mislite, Michaelov život nije bio šetnja po parku“, rekao je jedan od njegovih advokata. Njegovo djetinjstvo prestalo je kada je imao samo pet godina, i od tada je započeo jedan strašno trnovit put. Michael je svoju najraniju mladost proveo u studijima i na bini, pjevajući pred milionima ljudi, a spavao je po hotelima ne znajući u kojem gradu se nalazi. Osim osmoro braće i sestara, bio je okružen odraslima koji su ga bez milosti gurali da uvijek daje više — a posebno njegov otac, Joe Jackson. Strogi i hladni čovjek, Joe je neprestano tukao svoju djecu.

Jacksonova rana iskustva mnogi vide kao njegovu „zarobljenost“ u razvoju, opisujući ga kao dijete u tijelu odraslog čovjeka. „On nikada nije imao djetinjstvo“, kaže Bert Fields, njegov bivši advokat, „ali ga sada doživljava družeći se s djecom od 12 godina.“

Tokom godina Michael je donirao milione dolara za pomoć djeci i osnovao fondaciju Heal The World za ugroženu djecu.

Ali postoji i širi kontekst — ponašanje čovjeka u velikoj mjeri zavisi od vremena u kojem živi. „U ovo vrijeme seksualne histerije i zlostavljanja“, kaže poznati psihijatar Dr. Philip Resnick, „svaki kontakt odrasle osobe s djetetom može biti pogrešno protumačen, i tada svaka odrasla osoba može vrlo lako biti optužena za nemoral.“

Jacksonovo druženje s dječakom ispočetka je bilo veoma dobro prihvaćeno od svih odraslih osoba u njegovom životu — njegove majke, očuha, pa čak i biološkog oca, Evena Chandlera, koji takođe nije pristao na intervju.

Rođen kao Evan Robert Charmatz u Bronxu 1944. godine, Chandler je ne naročito oduševljeno nastavio tradiciju svog oca i braće i postao zubar. Porodični prijatelj kaže: „Oduvijek je želio postati pisac.“ Nakon preseljenja 1973. godine u West Palm, Evan Robert Charmatz mijenja prezime, vjerujući da „Charmatz zvuči previše jevrejski“, kako kaže njegov bivši kolega. Nadajući se da će nekako postati scenarista, Chandler se kasnih sedamdesetih seli u Los Angeles sa suprugom June Wong, Evropljankom koja je prije braka radila kao manekenka.

Chandlerova zubarska karijera imala je svojih neizvjesnih trenutaka. U decembru 1978., dok je radio u klinici Chrendhaw Family Dental Center u siromašnom dijelu Los Angelesa, Chandler je jednom pacijentu popravio šesnaest zuba u jednom danu. Stručna istraga tog slučaja donijela je oštru ocjenu: „Ogromno neznanje i neefikasnost u profesiji.“

Ipak, Chendleru nije zabranjen daljnji rad, ali je bio suspendovan 90 dana i pod nadzorom naredna dva mjeseca. Nezadovoljan ovim ishodom, Chendler napušta grad i odlazi u New York. Tamo je napisao jedan scenario, ali ga nije uspio nikome prodati.

Par mjeseci kasnije Chandler se vraća u Los Angeles i ponovo počinje sa zubarskim poslom. Nakon što su 1980. godine dobili sina, brak između Evana Chandlera i June Wong zapada u ozbiljnu krizu. „Jedan od razloga zašto ga je žena napustila je njegova loša narav“, kaže porodični prijatelj.

Razveli su se 1985. godine. June Wong je dobila puno starateljstvo nad sinom, a Chandleru je određeno 500 dolara mjesečne alimentacije. Međutim, prilikom pregleda dokumentacije 1993. godine otkriveno je da Chandler bivšoj ženi duguje 68 000 dolara — dug koji mu je na kraju oprošten.

Godinu dana prije nego što je Michael Jackson ušao u njihov život, Chandler je imao još jedan poslovni neuspjeh. Jedna od njegovih pacijentkinja, manekenka, tužila ga je zbog nemarnog rada prilikom popravke zuba. Chandler je tvrdio da je žena potpisala dokument o prihvatanju rizika za navedeni posao, ali kada je njen advokat, Edwin Zinman, tražio da vidi original, Chandler je tvrdio da mu je dokument ukraden iz automobila i predao mu kopiju.

Zinman, sumnjičav, nije uspio dokazati da je to laž, ali je komentarisao: „Kakva koincidencija da je baš taj dokument ukraden. To je kao da kažete da vam je pas pojeo domaći zadatak.“

Parnica je na kraju riješena nagodbom van suda, a suma novca o kojoj je riječ nije javno poznata.

Uprkos prethodnim problemima, Chandler postiže zavidan uspjeh u svojoj praksi na Beverly Hillsu. Njegov prvi proboj u Hollywood dogodio se 1992. godine, kada je zajedno sa Mel Brooksom napisao scenario za film Robin Hood.

Prije nego što je Michael ušao u njihov život, Chandler nije pokazivao mnogo interesa za svog sina. „Obećavao mu je razne poklone, ali od toga nikad ništa nije ostvareno“, kaže Michael Freeman, bivši advokat njegove supruge. U to vrijeme Chandler je bio zauzet svojim poslovima, ali i stvaranjem nove porodice. Sa svojom drugom suprugom, koja je radila kao korporativni advokat, dobio je dvoje djece.

U početku je Chandler odobravao druženje između Michaela i njegovog sina, pa je čak pokušavao to i unaprijediti.

U maju 1993. Chandler je apelovao na Michaela da što više vremena provodi s njegovim sinom u njihovoj kući. Predlagao je čak da Michael proširi kuću kako bi svi mogli tu živjeti. Kada je saznao da to nije moguće, predložio je da Michael sagradi novu kuću u kojoj bi svi zajedno živjeli.

U istom mjesecu dječak i njegova majka putuju s Michaelom u Monaco radi dodjele svjetskih muzičkih nagrada. „Evan Chandler je postajao ljubomoran i osjećao se napuštenim“, kaže Freeman.

Nakon povratka, Jackson ostaje kao gost u Chandlerovoj kući pet dana.

Chandler je sve češće optuživao Michaela, ali isključivo u razgovorima sa Daveom Shwartzom i bivšom suprugom, sada gospođom Shwartz. Početkom jula 1993. godine, Dave Shwartz, koji je imao prijateljski odnos s Chandlerom, tajno je snimio jedan telefonski razgovor s njim.

Tokom razgovora, Chandler je izrazio zabrinutost za sina i ljutnju na Jacksona, ali i na svoju bivšu suprugu, koju je opisao kao „hladnu i bezosjećajnu“. Kada je pokušao privući njenu pažnju i ispričati joj svoje sumnje o Jacksonu, ona mu je rekla: „Jebi se!“ Sve to nalazi se na tajno snimljenoj kaseti.

„Imao sam dobar odnos s Michaelom“, rekao je Shwartzu. „Bili smo prijatelji, sviđao mi se i poštovao sam ga kao osobu, a ne samo zato što je zvijezda. On stvarno nije imao razloga da prestane sa telefonskim pozivima. Pričao sam skoro s Michaelom i rekao mu šta tačno želim iz čitave ove situacije.“

Chandler je tada priznao Shwartzu da se „pripremao za taj razgovor“, razmišljajući šta smije, a šta ne smije reći. Tokom telefonskog razgovora sa Shwartzom, Chandler nije spominjao novac. Kada ga je Shwartz pitao šta je Michael učinio da ga toliko naljuti, Chandler je odgovorio: „Rasturio mi je porodicu, dječak je zaveden novcem i slavom koju Michael ima.“

Na kraju razgovora obojica su zaključili da oni nisu dobri očevi dječaku.

Pored toga, na snimci se nalazi i Chandlerov govor o tome kako je, prema njegovim riječima, sve pripremljeno da se krene protiv Michaela.

„Sve je već sređeno“, rekao je Chandler Shwartzu. „Našao sam ljude koji samo čekaju moj telefonski poziv. To su osobe na određenim pozicijama, već sam im platio da to učine. Sve ide po planu koji nije samo moj. Jednom kada pozovem tog čovjeka“ — pretpostavlja se tužioca Barryja K. Rothmana — „on će uništiti sve i svakoga ko mu stane na put, i to na najprljaviji i najokrutniji način. Dao sam mu svoju saglasnost da to učini.“

Chandler je zatim predvidio ono što se šest sedmica kasnije i dogodilo: „Ako krenem s ovim, dobiću mnogo, i više od toga. Nema šanse da izgubim. Provjerio sam sve i dobiću sve što poželim, a oni će biti uništeni zauvijek. June će izgubiti starateljstvo, a Michaelova karijera će zauvijek biti gotova!“

„Da li to pomaže (dječaku)?“ pitao je Shwartz.
„To je za mene nevažno“, odgovorio je Chandler. „Biće veće od svih nas zajedno i čitava ta stvar će se razbiti o sve one koji stanu na put. Nastaće masakr ako ne dobijem ono što želim!“

Umjesto da se obrati policiji, što bi bio najlogičniji postupak u slučaju potencijalnog zlostavljanja djeteta, Chandler se obraća advokatu — i to ne bilo kojem. Obraća se Barryju Rothmanu.

„Ovog advokata kojeg sam našao izabrao sam najprljavijeg kurvinog sina kojeg sam mogao naći“, rekao je Chandler u istom razgovoru. „Sve što on želi je da ovo dođe u javnost što prije, da bude što veće i da ponizi što više ljudi. On je prljav, zao, veoma pametan i gladan publiciteta.“

Preko svog advokata, Wylieja Aitkena, Rothman je odbio dati izjavu za ovaj članak. Aitken je pristao odgovoriti na generalna pitanja vezana za slučaj Jackson, ali samo o aspektima koji nisu imali nikakve veze s Chandlerom ni dječakom.

Znajući Rothmana, kaže njegov bivši kolega koji je radio sa njim tokom ovog procesa i koji je sačuvao čitav dnevnik o tome šta su Rothman i Chandler pričali i radili u njegovoj kancelariji, vrlo je vjerovatno da je on “izmislio čitav plan”. “Ovako nešto (optužbe protiv Michaela) potpuno odgovara njegovom karakteru.” Informacije dobijene od Rothmanovih saradnika i zaposlenih u prošlosti otkrivaju model manipulacija i prevara.

Rothman je završio školovanje u Century Cityju. Jedno vrijeme radio je kao pregovarač pri ugovaranju koncerata za muzičare poput Little Richarda, The Rolling Stonesa i Whoa. Zlatne i platinaste ploče iz tog perioda sada vise na zidovima njegove kancelarije. Njegovi bivši saradnici nazivaju ga “demonom”. Njegova najvrednija imovina je Rolls-Royce iz 1977. godine, sa njegovim inicijalima, BKR 1, na registarskim tablicama.

Tokom godina, Rothman je stekao toliko neprijatelja da je njegova bivša žena jednom prilikom izjavila da je iznenađena “što ga niko nije odradio.” Stekao je reputaciju čoveka koji vrši pritisak na druge. “Postao je profesionalni smrtonosni udarac… on nikome ne plaća,” zaključuje inspektor Ed Marcus u svom izveštaju Vrhovnom sudu Los Angelesa, kao deo parnice protiv Rothmana. Nakon pregleda njegovog profesionalnog dosijea, pokazalo se da ga sudskim putem progoni više od 30 povjerilaca. Sa druge strane, više od 20 parnica u kojima je bio uključen završene su sporazumom van suda. Bilo je i nekoliko primedbi na njegov način rada od strane Komisije za rad, a država Kalifornija mu je izrekla tri disciplinske mere. 1992. godine bio je suspendovan na godinu dana, ali je kazna kasnije preinačena u uslovnu.

Rothman je 1987. godine dugovao 16.800 dolara za alimentaciju. Njegova bivša žena preko svojih advokata prijetila je da će tražiti njegove nekretnine, ali je odustala jer je Rothman obećao da će dug platiti. Nakon godinu dana, on još uvijek nije isplatio dug, pa je njegova žena zatražila od suda da joj se dodijeli njegova kuća. Na njihovo iznenađenje, Rothman je tvrdio da kuću više ne posjeduje, jer ju je tri godine ranije prebacio na ime Tinoa i panamanske shell kompanije.

Prema riječima advokata Rothmanove supruge, Rothman je tvrdio da je u kući imao 200.000 dolara korporacijskog novca koji je navodno opljačkan, te da je stoga kuću prebacio njima u zamjenu. Njegova bivša supruga i njen advokat nisu vjerovali toj priči, ali nisu imali načina da dokažu suprotno. Tek kada su zamjenici šerifa zaplijenili njegov Rolls-Royce, Rothman je počeo da otplaćuje dug. Dokumentacija u sudu kasnije je pokazala da su sumnje oko njegove kuće bile najvjerovatnije tačne.

Ovo je otkrilo da je Rothman imao razrađenu mrežu računa u inostranim bankama i kompanija pod čijim imenima je skrivao svoju imovinu — uključujući kuću i 531.000 dolara stečenih prodajom dijela imovine 1989. godine. Svi podaci o vlasnicima nekoliko kompanija, uključujući Tinoa, vode direktno do Rothmana. Kupio je i panamansku kompaniju (koja postoji, ali ne funkcioniše) i sredio sve da njegovo ime nigdje ne bude spomenuto kao vlasnika, a koristeći svoju moć advokata imao je kontrolu da preko te kompanije pere novac.

Zaposleni kod Rothmana nisu prošli bolje od njegove supruge. Bivši radnici kažu da su nekada morali moliti za platu, a ponekad bi, kada bi dobili ček, ispostavilo se da je bez pokrića. On nije mogao da zadrži sekretarice na duže vrijeme jer ih “ponižava,” kako je jedna od njih izjavila. Povremeni radnici prolazili su najgore. “Radili bi po dvije sedmice,” dodaje bivša sekretarica, “a kada dođe dan isplate, on bi ih psovkama i vikom istjerao iz kancelarije, govoreći da su glupi. Onda bi agenciji koja ih je poslala rekao da nije zadovoljan i da neće da im plati.” Neke agencije su se vremenom opametile i počele da traže novac unaprijed.

Rothman je 1991. zastupao gospođu Metcalf u slučaju vezanom za starateljstvo, ali ga je par mjeseci kasnije otpustila jer je kopirao njen potpis na računima i tako prisvajao novac. Nakon toga, Rothman je počeo da radi za suprotnu stranu (Bon Brutzman) bez obavještavanja gospođe Metcalf.

Ovaj slučaj objavljujem kako bi se pokazalo da je Rothman imao iskustva u parnicama vezanim za zlostavljanje djece i prije slučaja Michael Jackson. Gđa Metcalf je, dok je Rothman još radio za nju, optužila Boba Brutzmana za zlostavljanje njihovog djeteta. Poznavanje tih optužbi od strane Rothmana nije ga spriječilo da kasnije počne raditi za Boba. Zbog toga je kasnije i disciplinski kažnjen.

U novembru 1992. godine Rothman je bio na rubu bankrota, ali je uspio da se izvuče.

S ovim čovjekom Evan Chandler je kovao plan. U junu 1993. Chandler je ponovo pokušao razgovarati sa svojom bivšom suprugom o svojim sumnjama, ali mu nije povjerovala. Rekla je Chandleru da namjerava sa sinom da se pridruži Michaelu na njegovoj turneji. Chandler je na ove riječi postao bijesan i prijetio da će sve otkriti javnosti.

“Koji čovjek zdravog razuma bi uvukao svoje dijete u tako nešto?” pita se Freeman. “Svaki normalan čovjek, ako se ovako nešto desi, pokušao bi da zaštiti svoje dijete, a ne da ga baca u ruke javnosti.”

Jackson je od svog tadašnjeg advokata Berta Fieldsa zatražio da interveniše. Jedan od najznačajnijih advokata u muzičkoj industriji, Fields je zastupao Michaela od 1990. godine, i on je bio taj koji je u pregovorima sa Sonyjem Michaelu dogovorio ugovor vrijedan 800 miliona dolara. Fields je doveo istražitelja Anthonyja Pellicanoa da mu pomogne u ovom slučaju. Pellicano je imao pravi sicilijanski način rada; bio je lojalan svojim poslodavcima, ali bezobziran prema neprijateljima.

Dave Schwartz i June Chandler Schwartz 9. jula 1993. pustili su Pellicanu pomenuti snimak razgovora. Nakon slušanja, Pellicano je rekao: “Znao sam da se radi samo o novcu.” Isti dan, Pellicano je otišao u Jacksonov stan, gdje su već bili Evan Chandler sa sinom i njegovom polusestrom. Michael nije prisustvovao. Pellicano je dječaka pogledao pravo u oči i postavio mu nekoliko otvorenih pitanja:

“Da li te je Michael ikada dodirnuo kako ne treba? Da li si ga ikada vidio golog u krevetu?”

Odgovor na sva pitanja bio je – ne.

Nakon što je Michael odbio da se sastane s njima, Chandler i Rothman 11. jula 1993. započinju drugi dio plana. Bilo im je potrebno da otac dobije starateljstvo. Chandler je tražio dozvolu od bivše supruge da dječak provede jednu sedmicu s njim.

Bert Fields je kasnije na sudu izjavio da je June Chandler Schwartz dozvolila sinu da provede sedam dana s ocem, ali tek nakon što je Rothman garantovao Fieldsu da će dijete biti vraćeno po dogovoru. Međutim, tada nisu znali kakav je Rothman i da njegova riječ praktično ništa ne znači.

Dok je Aitken, Rothmanov advokat, tvrdio da je “Rothman nakon date riječi stvarno namjeravao da vrati dijete na vrijeme,” ali da je odustao jer se bojao da bi dječak mogao biti odveden izvan države (na turneju s Michaelom), dodao je: “Mislim da gospodin Rothman nije imao drugog izbora.”

Ipak, sumnjivo je to što je Chandler već duže vrijeme znao da June namjerava sa sinom putovati izvan zemlje. Snimljeni telefonski razgovori iz jula, prije nego što je Chandler uzeo sina, također potvrđuju da Chandler i Rothman nisu imali namjeru da vrate dijete majci. “Oni (dječak i majka) to još uvijek ne znaju,” rekao je Chandler Rothmanu telefonom, “ali oni ne idu nigdje.”

Dan nakon što je uzeo dijete, Chandler je bivšoj ženi dao dokument, već pripremljen od strane Rothmana, koji je morala potpisati, a koji je garantovao da neće sina voditi izvan Los Angelesa. To je značilo da dječak neće moći ići s Michaelom. Njegova majka je kasnije pred sudom rekla da je bila primorana da potpiše taj dokument. Chandler joj je, kako je izjavila pod zakletvom, prijetio da joj nikada neće vratiti dijete ako ne potpiše.

Počela je žestoka borba za starateljstvo, što je dodatno bacilo sumnju na Chandlerove optužbe protiv Michaela.

Avgust 1993. – Nakon sedam dana provedenih sa ocem i dječak po prvi put počinje da optužuje Michaela.

U isto vrijeme, tražeći mišljenje stručnjaka, Rothman se obratio dr. Mathisu Abramsu, psihijatru iz Beverly Hillsa.

Tokom telefonskog razgovora, Rothman mu je izložio pretpostavljenu situaciju. Bez upoznavanja Chandlera i njegovog sina, Abrams je 15. jula poslao Rothmanu pismo od dvije stranice u kojem je naveo da “postoji mogućnost da se u takvoj situaciji nešto dogodilo.” Ono što je posebno važno, Abrams je dodao da, ako ta situacija nije samo pretpostavka, već stvarnost, Rothman po zakonu mora obavijestiti sud u Los Angelesu.

Već 27. jula 1993. postalo je jasno da Rothman predvodi cijeli plan i da Chandleru govori šta treba da radi. U dnevniku bivšeg kolege stoji: “Rothman je savjetovao Chandlera kako da prijavi zlostavljanje djeteta.”

U to vrijeme još uvijek nije bilo nikakvih zvaničnih optužbi, već samo prikrivene tvrdnje koje su korištene kao sredstvo u žestokoj borbi za starateljstvo. Međutim, 4. avgusta stvari postaju jasne. Chandler i njegov sin sastaju se u hotelu Westwood s Michaelom i Pellicanom. Kada su se susreli, rekao je Pellicano, Chandler je prijateljski zagrlio Michaela (gest koji su mnogi kasnije okarakterisali kao poricanje Chandlerovih sumnji da je Michael zlostavljao njegovog sina), zatim je izvadio Abramsovo pismo iz džepa i počeo ga čitati.

Kada je došao do dijela u kojem se pominje zlostavljanje djeteta, dječak je, kako je Pellicano rekao, spustio glavu, a potom pogledao Michaela iznenađenim izrazom, kao da pokušava reći: “Ja to nisam rekao.” Nakon što je pročitao pismo, Chandler je uperio prst u Michaela i zaprijetio: “Ja ću da te uništim!”

Iste večeri Pellicano i Rothman imali su još jedan sastanak tokom kojeg je Rothman iznio svoj zahtjev: 20 miliona dolara.

Prije nego što je Chandler preuzeo kontrolu nad sinom, jedini čovjek koji je optuživao Michaela Jacksona bio je upravo Chandler. Dječak nikada nije optužio pjevača za bilo kakve pogrešne postupke. Međutim, to se promijenilo jednog dana u zubarskoj ordinaciji njegovog oca.

Chandler je tada, u prisustvu anesteziologa Marka Torbinera, dječaku dao Amytal. Riječ je o drogi o kojoj se mnogo zna. Nakon uzimanja droge, dječak je prvi put optužio Jacksona. Novinar TV kanala KCBS je 3. maja 1993. godine objavio da je Chandler davao drogu svom sinu, ali je kasnije tvrdio da je droga korištena isključivo radi vađenja zuba.

Nekoliko medicinskih stručnjaka je, nakon saznanja da je korišten sodium Amytal, tvrdilo da se svaka izjava dječaka pod ovom vrstom droge mora smatrati nepouzdanom.

“To je lijek koji se koristi kod duševno oboljelih i ni u kom slučaju se ne može tretirati kao serum istine,” rekao je psihijatar dr. Resnick. “Ljudi su veoma sugestivni kada koriste ovu drogu i mogu govoriti stvari koje nisu istinite.”

Sodium Amytal je veoma jaka droga koja se koristi za hipnotisanje. Prvi put je korištena tokom Drugog svjetskog rata za istraumirane vojnike. U početku se smatralo (1952.) da se sodium Amytal može koristiti kao serum istine, ali dalja istraživanja su pokazala potpuno suprotno. Korištenjem Amytala ljudima se mogu nametati ideje, a poslije te ideje postaju njihovo pamćenje. Studije su pokazale da osobe koje uzmu Amytal neistine koje im ispričate prihvate u svoju memoriju kao istinu. Ako im nakon toga pokušate dokazati da ste govorili laži, oni i dalje slijepo vjeruju u prihvaćene neistine. “Znači, moguća je potpuna manipulacija ljudima,” kaže dr. Resnick.

Chandlerov slučaj upotrebe droge bio je veoma sumnjiv, naročito za stručne psihijatre.

“To je apsolutno psihijatrijska droga,” rekao je Kenneth Gottlieb, psihijatar iz Los Angelesa, koji sodium Amytal koristi za liječenje amnezije. Dr. John Yagiela, anesteziolog na UCLA koledžu, odsjek zubarstva, dodaje: “Neobično je što je Amytal korišten za vađenje zuba, i to u vremenima kada postoje mnogo bolje i sigurnije alternative. Upotreba Amytala nikada ne bi bila moj izbor.”

Zbog efekata prouzrokovanih upotrebom Amytala, mnogi stručnjaci preporučuju da se droga koristi isključivo u bolnicama zbog mogućih alergijskih posljedica.

Chandler se, čini se, nije držao ovih uputstava. Upotrijebio je Amytal u svojoj ordinaciji uz pomoć anesteziologa Marka Torbinera (koji je Chandlera i Rothmana upoznao 1991. godine).

Torbiner je bio veoma uspješan u svojoj praksi, sa mjesečnom zaradom od 40 000 dolara. Nije imao stalnu ordinaciju za pacijente, već je radije išao od ordinacije do ordinacije i pružao anesteziju.

Istraživanje ovog časopisa otkrilo je još jednu praksu gospodina Torbinera preko podataka iz Drug Administration. On je čak dolazio na kućne posjete i ljudima preporučivao lijekove – uglavnom morfijum i Demerol – i to ne samo osobama koje su imale problema sa zubima, posebno sa bolovima nakon operacije, već i ljudima čiji bolovi nisu imali veze s postoperativnim procesom. Tokom tih posjeta, ponekad i kod slavnih ličnosti, nosio je razne droge i šprice. Jedno vrijeme na tablicama njegovog automobila pisalo je “SLIPYDOC” (doktor za uspavljivanje). Torbiner je tada za posjetu od 10–20 minuta naplaćivao 350 dolara.

Torbineru, po zakonu, nije bilo dozvoljeno da samostalno, bez dozvole Dental Examiners, prepisuje bilo kakve lijekove osim za zubarske intervencije. Međutim, najmanje osam puta je Torbiner dao drogu Rothmanu tokom procedure transplantacije kose koju je izvodio.

U još jednom slučaju, Torbiner je došao kod gospođe Nilla Jones i dao joj injekciju Demerola kako bi ublažio bol od upale slijepog crijeva.

Dana 16. avgusta, June Chandler Schwartz najavila je Rothmanu da će narednog jutra predati papire sudu, što će, po njenom mišljenju, prisiliti Rothmana da joj vrati dijete. Reagujući brzo, Chandler je otišao sa sinom kod psihijatra dr. Mathisa Abramsa. Nakon tretmana od tri sata, dječak je počeo govoriti da se nešto stvarno dogodilo između njega i Michaela, ali ni u jednom trenutku nije tvrdio da se radilo o seksualnom činu, jer bi se to lako moglo provjeriti jednostavnim medicinskim pregledom.

Sljedeći korak bio je neizbježan. Abrams, koji je po zakonu obavezan da ovakve slučajeve prijavi vlastima i policiji, prijavio je slučaj dječijem servisu, koji je potom kontaktirao policiju. Tada je započela puna istraga.

Pet dana kasnije, Abrams je objavio slučaj u medijima.

Dana 22. avgusta, Don Ray, samostalni reporter iz Burbanka, spavao je kada ga je probudila sekretarica i rekla mu da je sud odobrio nalog za pretres Michaelovog ranča. Ray je tada prodao priču kanalu KNBC u Los Angelesu. Poslije toga je rekao: “Gledao sam kako ta priča postaje kao teretni voz.”

Za samo 24 časa, Jackson je postao vodeća priča na 73 TV kanala u Los Angelesu i bio je na naslovnicama britanskih novina. Priča o Michaelu i trinaestogodišnjem dječaku postala je planina neprovjerenih glasina. Svaka linija između tabloida i medija od značaja postala je gotovo nevidljiva.

Do 25. avgusta se još uvijek nije znalo o kakvim optužbama se radi. Međutim, tada je iz policije ilegalno poslana kopija optužnice reporterki Diani Dimond, koja je dalje prodavala kopije svima koji su bili spremni platiti 750 dolara. Narednog dana cijeli svijet je saznao za slučaj.

“U narednom periodu, borba između konkurentnih medija postala je toliko žestoka da su svi objavljivali informacije bez ikakve provjere,” rekao je Conan Nolan, reporter KNBC-a. Časopis National Enquirer angažovao je 20 reportera na slučaju, a oni su bukvalno pretraživali Los Angeles u potrazi za Chandlerom.

Nakon toga, odjednom su i Michaelovi bivši radnici imali nešto da kažu. Prvo su Stella i Philippe Lemarque, koji su radili kao sobarica i čuvar na ranču, pokušali prodati priču tabloidima uz pomoć Paule Barresi, bivše porno zvijezde. Kada je ponuđena cifra bila 100.000 dolara, tvrdili su da su “ruke bile izvan pantalona,” a kada je ponuđeno 500.000 dolara, rekli su da su “ruke bile u pantalonama!” Sud je odbio njihovu tužbu.

Sljedeći su bili tjelohranitelji. Novinarka Diane Dimond, iz emisije Hard Copy, tvrdila je da bivšim Michaelovim tjelohraniteljima nije plaćeno ništa za taj intervju. Međutim, nekoliko sedmica kasnije otkriven je ugovor u kojem se navodi da je za emisiju Hard Copy plaćeno 100 000 dolara za pet tjelohranitelja koji su planirali podnijeti optužnicu protiv Michaela u iznosu od 10 miliona dolara.

Prvog decembra, nakon što je dogovor sklopljen, dva tjelohranitelja pojavila su se u emisiji i tvrdila da su otpušteni jer “su znali previše o Michaelovoj vezi s dječacima.” U stvarnosti, tri mjeseca kasnije, pod zakletvom, isti ti ljudi priznaju da Michaela nikada nisu vidjeli da radi bilo šta neprimjereno sa Chandlerovim sinom niti s drugom djecom.

“Znači, ne znate ništa o Michaelu i dječaku?” pitao je jedan od advokata Morrisa Williamsa, bivšeg tjelohranitelja, dok je davao izjavu pod zakletvom.

Morris: “Sve što znam su iskazi i tvrdnje drugih ljudi.”
Advokat: “Ali pored toga što drugi pričaju, vi nikada niste svojim očima vidjeli da gospodin Jackson radi nešto protivzakonito, zar ne?”
Morris: “U pravu ste.”
Advokat: “Da li vam je ikada neko dijete reklo da ga je Michael zlostavljao?”
Morris: “Ne.”
Advokat: “Odakle vam onda ideja da tvrdite nešto što niste vidjeli?”
Morris: “Samo zbog onoga što se čuje u medijima.”
Advokat: “Znači, sve ovo što ste tvrdili u vezi Michaela, vi ustvari niste vidjeli svojim očima?”
Morris: “Ne, ništa.”

Jula 1994. godine, sud je odbacio ovaj slučaj.

Sljedeća je bila služavka.

15. decembra, emisija Hard Copy objavila je priču pod naslovom “Bolna tajna služavke.” Bianca Francia izjavila je reporterima da je vidjela Michaela golog u đakuziju sa dječacima. Takođe je tvrdila da je bila svjedok nepropisnog ponašanja Michaela prema njenom sinu – optužba za koju porota i sud nikada nisu našli dokaze.

Kasnije se, pregledom dokumenata i ugovora, dokazalo da je gospođi Francia emisija Hard Copy platila 20 000 dolara za njene tvrdnje, koje su, iako objavljene, u stvari nikada nisu bile provjerene. Kada je gospođa Francia davala iskaz pred sudom, priznala je da nikada zapravo nije vidjela Michaela golog niti da se kupao sa dječacima.

Michaelov predstavnik za štampu, komentarišući medije i način na koji tretiraju Michaela, rekao je:

“Zloban i podao način na koji mediji, a posebno Hard Copy, tretiraju ovog čovjeka nastao je zbog sebičnih motiva nekih ljudi. Čak i ako nikada u životu niste kupili niti jedan album Michaela Jacksona, trebalo bi da budete veoma zabrinuti. Društvo je izgrađeno na nekoliko stubova, a jedan od njih je istina. Kada napustite istinu, dolazite na veoma klizavu padinu!”

Istraga, koja je do oktobra 1993. godine uključivala najmanje 12 detektiva iz Santa Barbare i Los Angelesa, u velikoj je mjeri bila podstaknuta opažanjima psihijatra dr. Mathisa Abramsa, koji uopšte nije bio ekspert za seksualno zlostavljanje djece.

Abrams je samo jednom rekao: “To dijete možda govori istinu.” U vremenu kada su se širom svijeta širile lažne tvrdnje o zlostavljanju djece, policija je ovu izjavu prihvatila s velikom težinom.

Tokom upada u Michaelovu kuću u avgustu 1993. godine, policija je zaplijenila Michaelov telefonski imenik i na osnovu njega ispitala oko 30 djece i njihovih porodica. Neki od njih, poput Bretta Barnesa i Wadea Robsona, rekli su da su spavali u Michaelovom krevetu, ali kao i svi ostali, dali su isti odgovor – Jackson nikada nije učinio niti pokušao učiniti išta pogrešno.

“Ovi dokazi su veoma dobri za nas,” rekao je Michaelov branilac. “Druga strana nema ništa osim velikih usta!”

I pored oskudnih dokaza da bi Michael mogao biti kriv, policija je i dalje nastavljala sa svojim naporima, ne obazirući se na činjenice. Dva policajca putovala su avionom na Filipine kako bi pokušali pronaći neki dokaz o ranije pomenutoj priči o “ruci u pantalonama,” ali su na kraju uvidjeli da je ta priča zaista bez kredibiliteta.

Policija se nije libila ni nekih neobičnih metoda ispitivanja mogućih svjedoka. Prema riječima roditelja, policija je prepadala i na silu pokušavala primorati njihovu djecu da kažu ono što je njima odgovaralo. Policajci su čak roditelje ubjeđivali da je njihovo dijete zlostavljano, iako su djeca govorila suprotno. Djecu su plašili riječima: “Imamo fotografije na kojima ste goli.”

Jedan policajac, Federico Sicard, priznao je advokatu Michaelu Freemanu da je jednom dječaku, nastojeći ga navesti da kaže isto, slagao da je i sam kao mali bio zlostavljan. Gospodin Sicard nije pristao dati intervju za ovaj članak. Mnogi roditelji su se tokom istrage, zbog načina na koji je vođena, žalili policiji u Los Angelesu.

Sve vrijeme, gospođa June Chandler Schwartz opovrgavala je optužbe svog bivšeg muža vezane za Michaela i njihovog sina, ali se to promijenilo nakon sastanka s policijom u avgustu 1993. Na tom sastanku, policajci Sicard i Ferrufino rekli su da imaju izjavu samo jednog dječaka – njihovog sina – ali da su uvjereni da je Michael kriv, jer se, po njihovom mišljenju, savršeno uklapa u profil pedofila.

“Ne postoji tako nešto – klasičan profil za bilo koga. Oni su napravili veoma glupu i nelogičnu grešku,” rekao je dr. Ralph Underwagen, psihijatar koji je od 1953. radio na slučajevima pedofila i žrtava pedofilije. “Ja vjerujem da je Jackson prevaren.” Po statistikama iz 1990. godine koje se odnose na zlostavljanje djece, 48 % tih slučajeva bilo je lažno.

“Samo je bilo pitanje vremena kada će neko poput Michaela Jacksona postati meta,” rekao je Philip Resnick. “On je bogat, bizaran, druži se s djecom i to je bila njegova slaba tačka. Trenutno je takva atmosfera da mnogi misle da ovakve optužbe znače da je on to i učinio.”

Mogućnost dogovora van suda već se osjećala pred kraj 1993. godine, a iza scene vođena je bitka među advokatima ko će preuzeti Michaelov slučaj.

U to vrijeme, June Chandler već se uortačila s bivšim mužem i Rothmanom. Dječakova majka je par puta izjavila da se bojala šta bi se desilo da nije pristala na saradnju. Plašila se da bi Chandler i Rothman mogli tužiti i nju zbog navodne neodgovornosti prema djetetu, čime bi izgubila starateljstvo. Njen advokat dao je ostavku iz gađenja, a kasnije je izjavio: “Cijela ova stvar je toliko zapetljana. Osjećao sam se neprijatno u prisustvu gospodina Chandlera. On nije dobra osoba i osjećao sam da igra prljavo.”

Mjesecima su advokati sa obje strane razmišljali koju strategiju da zauzmu. Rothman je prestao da radi za Chandlera kada je Michael podigao optužnice zbog iznuđivanja protiv njih dvojice. Rothman je tada angažovao branioca Roberta Shapiroa. Po dokumentima i dnevnicima pronađenim kasnije u Rothmanovoj kancelariji, Chandler je u to vrijeme, kada ga je Michael tužio, rekao: “Sada je moja guzica u opasnosti i ja sada mogu otići u zatvor.”

Istraga u vezi s optužnicama Michaela nikada nije ozbiljno uzeta u obzir, iako se moglo mnogo više uraditi. Na primjer, kao što je policija uradila pretrese Michaelove kuće, isto tako je mogla pretresti Rothmanove i Chandlerove kancelarije, ali…

Sredinom septembra advokat Larry Feldman preuzeo je Chandlerov slučaj i odmah na početku promijenio situaciju. Zatražio je 30 miliona dolara – što je bio početak kraja.

Kada su vijesti o tome procurile, svi “vukovi” stali su u red ispred vrata. Feldman je dobijao desetine pisama od ljudi koji su tvrdili da ih je Michael zlostavljao. Policija je sve njih ispitala i na kraju je rezultat bio – NULA.

U to vrijeme, u Michaelovom štabu vladala je prava pometnja. Sa jedne strane, Pellicano i Fields pripremali su odbranu za suđenje, dok je Howard Weitzman od prvog dana dolaska u odbrambeni štab Jacksona nagovarao na dogovor van suda.

“Oni imaju veoma slab slučaj,” rekao je Fields. “Mi hoćemo da se borimo, Michael hoće da se bori i da ide na sud. Mi možemo pobijediti.”

Međutim, postalo je jasno da u ovom slučaju nema mjesta za dva velika advokata. U toj situaciji, Pellicano i Fields napustili su slučaj, a u igru je ušao Johnnie Cochran. On je također bio za dogovor, iz više razloga. Michael je bio slavna ličnost i da je otišao na sud, mediji bi ga opsjedali svakodnevno najmanje šest mjeseci. Upravo zbog medija postojala je opasnost da i porota bude pristrasna.

Neki ljudi uključeni u slučaj vjeruju da je odluka da se ne ide na sud donijeta i zbog reputacije advokata. “Možete li zamisliti šta bi se desilo advokatima da izgube ovaj slučaj?” rekao je Pellicano. “Nema šanse da sva tri advokata pobijede. Jedini koji bi izgubio u svemu ovome bio bi Michael Jackson.”

Ipak, po povratku u Sjedinjene Države, i Pellicano je promijenio mišljenje o odlasku na sud. Nije znao šta se dešava u Americi. Kada je vidio šta se radi u medijima i koliko su neprijateljski nastrojeni, samo je želio da se sve završi što prije.

Sa druge strane, odnosi među članovima dječakove porodice postajali su gorki. Tokom sastanka kod Larryja Feldmana krajem 1993. godine, Chandler je potpuno podivljao i istukao Davea. U to vrijeme, Dave je već bio napustio June. Na sastanku je otvoreno izjavio da je cijeli ovaj slučaj nastao samo zbog novca, a nakon te izjave Chandler je skočio i pretukao ga pred svima.

U januaru 1994. godine Michael odlučuje da plati Chandleru. Želio je da nastavi svoj život.

Naravno, već u maju 1994. Chandler zatvara svoju zubarsku ordinaciju.

A šta se desilo s ogromnom istragom? Nakon potrošenih miliona dolara za policiju i inspektore, te nakon ispitivanja više od 200 svjedoka, uključujući 30 dječaka, nijedan svjedok nije potvrdio optužbe protiv Michaela. U junu 1994. godine, tri policajca odlaze u Australiju kako bi ponovo ispitali dječaka koji se družio s Michaelom. Još jednom, Wade Robson kaže da se ništa loše nije desilo.

“Ja mislim da je ovaj slučaj sumnjiv,” rekao je dr. Underwager, “jer samo jedan dječak tvrdi da se nešto desilo. To je stvarno neobično. Pedofili tokom života imaju oko 240 žrtava. Pedofilija je veoma težak poremećaj i oni se nikada ne bi zadovoljili samo jednom žrtvom.”

“Michael je zaštitnik djece, a ne pedofil,” rekao je Michael Freeman, “a ovi ljudi (Chandler i Rothman) su vidjeli svoju šansu i ja sam ubijeđen da je suština u ovome bio novac.”

Za neke posmatrače, ova priča pokazuje koliko optužbe mogu biti opasne i da protiv njih nema odbrane, naročito za slavne ljude, jer su oni uvijek na meti. Za druge, ovo je jasan dokaz kako je policija potrošila milione dolara da bi napravila slučaj za koji osnova nikada nije ni postojala.

Značajno je napomenuti da su Evan Chandler i njegov sin odbili svu dalju saradnju s policijom čim su dobili novac. Mogli su nastaviti s krivičnim tužbama (koje se ne mogu riješiti van suda), ali sada je jasno šta je bio cilj. Iako je krivični proces nastavljen sve do kraja 1994. godine, Jordan Chandler i njegov otac nisu bili zainteresovani da svjedoče.

Dvije godine kasnije, Evan Chandler je još jednom tužio Michaela zbog tekstova na albumu HIStory, tvrdeći da Michael “blati moje ime i ime moje porodice.” Sudija je odbacio ove optužbe, dodijelio odštetu Michaelu zbog uznemiravanja i izjavio: “Nadam se da će ova odluka konačno staviti tačku na ovaj besmisleni slučaj!” Sve troškove suda morao je platiti Chandler.

Izvor: GQ
Prevod MJLOE

Vezani tekstovi