Objavljujemo uz dozvolu autorice
Napisala: Jael Rucker
Kažu da nevina osoba nikada ne pristaje na nagodbu, ali kada su vaša prava prekršena, imate li izbora? Dame i gospodo, stigli smo do dijela serijala u kojem govorimo o nagodbi Michaela Jacksona iz 1994. godine s porodicom Chandler. Kršenje Jacksonovih građanskih prava često se izostavlja iz razgovora kada o ovoj temi izvještavaju različiti mediji. Zašto? Jer ispričati cijelu priču ozbiljno narušava tvrdnju da se Jackson nagodio jer je “bio kriv”. Zato ću vam ispričati priču koju su mnogi mediji zanemarili. (Obzirom da na mjloe.net nemamo sve tekstove autorice u prevodu, možete pogledati kraći pregled o ovom slučaju – OVDJE)
Prije nego što počnem, želim napomenuti nekoliko važnih stvari:
- Ako ste prvi put posjetilac ovog serijala i niste upoznati s optužbama, toplo preporučujem da se, barem, vratite na početak gdje obrađujemo optužbe porodice Chandler i sve uključene osobe. To je ključno za razumijevanje kako smo došli do ove tačke. U ovom segmentu ću se pozivati na određene događaje i osobe, a ako ne poznajete pozadinsku priču, biće teško pratiti. Također ću povezivati prethodne članke iz ovog serijala koji su relevantni za određene dijelove.
- Ova nagodba NIJE kraj sage o Chandlerima, jer su i Policijska uprava Santa Barbare i LAPD samo nekoliko mjeseci kasnije iznijeli svoje slučajeve pred veliku porotu (nagodba nikada nije zaustavila istragu, a kao što smo već napomenuli, Jackson je i dalje bio pod istragom sve do avgusta/septembra 1994. godine). Osim toga, Evan i Jordan Chandler su samo dvije godine kasnije podnijeli JOŠ JEDNU tužbu protiv Jacksona. U narednim segmentima ćemo obraditi i istrage velike porote i ovu drugu tužbu.
- Chandleri NISU prestali sarađivati nakon potpisivanja nagodbe u januaru 1994. godine. Zapravo, nastavili su sarađivati u istrazi sve do jula 1994. Dakle, nagodba ih nije “ušutkala”.
Sada kada smo to razjasnili, možemo razgovarati o nagodbi. Kršenje Jacksonovih građanskih prava bilo je posljednja kap koja je prelila čašu, da tako kažemo. Zato ću povezati sve ključne događaje koje smo do sada obradili, a koji su prethodili ovom trenutku i koji bi bili validan razlog za nagodbu čak i prije nego što je situacija dostigla tačku pucanja. Da bismo to razumjeli, moramo se vratiti unazad, u avgust 1993. godine.
Avgust 1993. godine
Pretpostavljajući da ste svi upoznati sa vremenskom linijom Chandlera, hajde da se ponovo osvrnemo na lažni period pregovora između Jacksona, Evana Chandlera i njihovih pravnih timova. Sjetite se da smo koristili vremensku liniju i izvještaje koje je pružio Evanov brat, Ray Chandler, u svojoj knjizi iz 2004. godine All That Glitters. Prema vlastitoj knjizi Raya Chandlera, ono što su Evan/Chandleri zaista željeli bilo je da Jackson plati iza scene, nadajući se da će ga pritisak javnih optužbi natjerati da popusti:
Jackson, međutim, nije popuštao, već je učestvovao u tim “pregovorima” kako bi njegov privatni istražitelj mogao snimiti Evanove pokušaje iznuđivanja. To postavlja vrlo važno pitanje—zašto bi Jackson dopustio da optužbe postanu javne, kada je mogao platiti Chandlerima iza scene da sve nestane već na samom početku? Zašto bi Jackson sebi dozvolio mjesecima duga istraživanja, racije, okrutnu medijsku oluju, zdravstvene probleme i ponižavajuće pretrage ako nije bio odlučan da očisti svoje ime?
To me vodi do moje prve tačke—šteta koju javna optužba može nanijeti.
Šteta od javne optužbe
Iako bismo trebali slijediti načelo „nevin dok se ne dokaže krivica“, postoji tužna stvarnost za one koji su stvarno nevini za zločine za koje su optuženi—njihova imena nikada nisu potpuno očišćena jer uvijek postoji određeni segment populacije koji misli da su krivi. To može biti zbog nekoliko razloga—neznanje, slijepo slušanje drugih bez vlastitog istraživanja, vjerovanje lažnim/manipulativnim izvještajima medija, ili predrasude/osoba im se jednostavno ne sviđa. U skoro dvadeset godina braneći Jacksona, čula sam sve. Na primjer, nailazila sam na ljude koji tvrde da vjeruju kako je Jackson mogao biti „kriv“ jer mu je koža „postala bijela“.
Dakle… zato što je Jackson patio od vitiliga, medicinskog stanja nad kojim nije imao kontrolu i koje mu je oduzelo pigment kože, to automatski znači da je bio sposoban za „zlostavljanje djece“?
*tišina*
Čak i kada osoba ode na sud i očisti svoje ime (što je Jackson na kraju učinio 2005. godine), uvijek će biti ljudi koji će te smatrati krivim. Dakle, ako čišćenje svog imena na sudu na kraju ne znači ništa, postavlja se drugo pitanje… da li je uopšte vrijedno boriti se u prvom redu?
Jackson je odlučio da jeste…
Gubitak svega
Kako je vrijeme prolazilo, vidjeli smo i druge značajne osobe koje su optužene za X, Y i Z. Ne navodeći konkretna imena, neki su očigledno bili krivi (i to je potvrđeno na sudu), dok su drugi tvrdili/tvrde da su nevini i čak su pobijedili svoje sudske procese. Očigledno, oni koji su zaista bili krivi zaslužili su posljedice, ali za ove druge, ponavljam, se pojavila nova realnost, odnosno njihovi životi nikada više nisu bili isti.
Zašto? Zato što samo optuživanje samo po sebi loše utiče na poslovanje i imidž. Razmislite o nekim od značajnih optužbi koje su se pojavile proteklih godina. Prije nego što su imali priliku da se brane na sudu ili dokažu svoju nevinost, ove osobe su izgubile ugovore o sponzorstvu/poslovne dogovore, bile su otpuštene od svojih agenata/upravitelja, njihovi budući projekti su odgođeni, njihovi „prijatelji“ su se javno distancirali itd., a često im se sve to ne vrati čak ni nakon što očistite svoje ime i pobjede na sudu (ili barem ne u onoj mjeri u kojoj su bili prije optužbi).
I dok se ja fokusiram na Hollywood, važno je napomenuti da se ove stvari mogu i dešavaju i na „nižem nivou“… ljudi budu otpušteni, njihovi odnosi i reputacija uništeni, itd., bili su zatvoreni, pa čak i osuđeni na smrt zbog lažnih optužbi/laži o njihovom karakteru. Dakle, ovo nas vodi do još jednog pitanja: ako možete izgubiti sve samo zbog same optužbe… samo zbog toga što je neko rekao da ste nešto uradili, da li je uopšte vrijedno boriti se?
Jackson je odlučio da jeste…
JACKSON je bio taj koji je dopustio da optužbe i šteta koju su prouzrokovale postanu javne, iz želje da očisti svoje ime i odbijanja da bude žrtva iznude za nešto što nije učinio.
Istraga i njen uticaj na druge
Kao što smo već spomenuli, od avgusta 1993. do januara 1994. godine, Jackson je morao podnijeti brutalnu istragu i medijsku oluju. Osim štete koju je pretrpio on, ono što se ne spominje jeste šteta koju je to izazvalo onima oko njega. Neke od tih iskustava smo već opisali, ali mnogi Jacksonovi prijatelji, porodica i saradnici bili su proganjani i uznemiravani od strane medija, pa čak i istražitelja uključenih u ovaj slučaj. Mediji su ih pratili (čak i ljude koji su prethodno bili nepoznati i izvan svjetlosti reflektora), istražitelji su dolazili do njihovih kuća i uznemiravali ih (ovo smo dokumentovali), Hayvenhurst, Jacksonova porodična rezidencija u kojoj on sam nije živio godinama, bila je pretresena, kao i kancelarija njegovog dermatologa. Da bismo vam dali primjer, ponovo ćemo prikazati izvod iz depozicije Yoshija Whaleyja (koji u tom trenutku nije viđao Jacksona godinama) o tome kako su ga istražitelji tretirali kao maloljetnika:
Dakle ovdje smo već nekoliko mjeseci u oluji optužbi, krivična istraga negativno utiče ne samo na Jacksona, već i na druge koji su bili dio njegovog života, medijska hajka je brutalna, građanska tužba je na putu, a Jacksonova reputacija je ozbiljno narušena.
Ali…
Jackson ne posustaje, čak nastavlja svoju turneju.
Izdaje
Borba u takvoj situaciji je već dovoljno teška, ali za Jacksona je postala deset puta teža kada su počele izdaje zbog novca. Neke od njih smo već obradili (možete pročitati članke o „Neverland 5“ i Blanci Franciji za više informacija ili osvježenje pamćenja (tekstovi nisu prevedeni)), ali tokom Jacksonovog suđenja 2005. godine, konačno je otkriveno da su nekoliko njegovih bivših zaposlenika primili stotine hiljada dolara kako bi lagali i izmišljali priče za tabloide o tome kako su ga „vidjeli da zlostavlja djecu“.
Tokom suđenja (2005.), ovi ljudi su potpuno razotkriveni pod unakrsnim ispitivanjem Jacksonovog advokata, Tomas Mesereaua. Međutim, 1993. godine, šira javnost nije znala da su ti ljudi primili ogromne svote novca za laži, koje će tek više od deset godina kasnije biti dokazane kao takve na sudu. Sve je izgledalo kao da su Jacksonovi bivši zaposleni, koji su godinama radili s njim (neki čak i skoro deceniju), „konačno odlučili progovoriti,“ što je dodatno narušilo njegovu reputaciju među onima koji su im povjerovali.
Nemamo u prevodu gore navedena dva teksta, ali vijesti o svjedočenju navedenih osoba se mogu naći na našoj web stranici u dokumentima iz tog perioda.
Naime, Thomas Meserau, Jacksonov advokat na suđenju 2005. godine govori o ‘suđenju u suđenju’ – odluci sudije da dozvoli uvrštavanje dokaza iz građanskog procesa protiv Jacksona 1993. godine u krivični proces iz 2005. godine
Sve te vijesti su sadržane u dva dokumeta koja možete preuzeti ovdje: period od pretresa Neverlanda do suđenja i hronološke vijesti tokom suđenja.
Pored toga, kao što smo već obradili (pročitajte ovdje – tekst samo na engleskom), kasnije će se otkriti da su mediji nudili velike svote novca i drugim ljudima koji su poznavali Jacksona da lažu o njemu, ali su oni te ponude odbili.
Dobro, dakle, Jackson je prolazio kroz brutalnu krivičnu istragu, građansku tužbu, ljudi iz njegovog okruženja trpjeli su posljedice, medijska hajka bila je jednako nemilosrdna, a sada su se i bivši zaposlenici bogatili optužujući ga za zlostavljanje djece na nacionalnoj televiziji. U tom trenutku je njegova reputacija bila još više uništena. A i njegovo zdravlje je počelo da se pogoršava.
To nas dovodi do novembra i decembra 1993. godine.
Novembar 1993. godine
Osim što je Jackson trpio ogroman stres koji je prirodno proizašao iz lažnih optužbi (posebno s obzirom na razmjere s kojima se suočavao zbog svoje ogromne slave), patio je i od intenzivnih bolova u vlasištu zbog još jedne neuspjele operacije, koja je bila posljedica nesreće iz 1984. godine, kada mu je vlasište zapaljeno, a kasnije se otkrilo da je u aprilu 1993. godine imao dodatni zahvat na vlasištu. Uzimajući sve u obzir, razumljivo je da je sve to postalo previše za Jacksona, pa je posljednji mjesec njegove Dangerous turneje na kraju bio otkazan.
Ono što je umjesto toga bilo izvještavano i insinuirano jeste da je Jackson otkazao turneju jer su sljedeći koncerti trebali biti u Portoriku (američkoj teritoriji) i da bi bio uhapšen čim bi stigao tamo. Međutim, kao što smo obradili u našem posebnom segmentu (možete ga ponovo pogledati ovdje – tekst samo na engleskom), Jackson nikada nije ni planirao američki dio Dangerous turneje, Portoriko ima vlastitu jurisdikciju, a ni Santa Barbara ni LAPD nisu imali nijedan od zakonskih osnova potrebnih za njegovo hapšenje (što na kraju nikada nisu ni uradili). Mnogi ljudi tada nisu znali ovu informaciju, a neki je ne znaju ni danas, pa su vjerovali (i još uvijek vjeruju) da je Jackson „bježao“ od policije, iako bukvalno nije imao od čega da bježi.
Bio je to još jedan udarac njegovoj reputaciji koji je dodatno uvjerio ljude da je kriv.
I onda… usred svega što je proživljavao… Jacksonova građanska prava su bila prekršena:
Kako su Jacksonova građanska prava prekršena, pitate se? Ako pogledate gore navedeni izvještaj, vidjet ćete da su Jackson i njegovi advokati prethodno podnijeli zahtjev sudiji koji je vodio slučaj, tražeći da se građansko suđenje odgodi dok se ne završi bilo koji krivični postupak. Podsjećam, Chandlerovi su sami priznali preko knjige Raya Chandlera, All That Glitters, da nisu željeli krivično suđenje, pod izgovorom – „ne želeći da Jordan trpi medijsku pažnju koju bi dugo krivično suđenje donijelo.“ Ovo je dodatno potkrijepljeno time što su Chandlerovi iznenada otpustili Jordanovu prvu advokaticu, Gloriu Allred, nakon što su shvatili da je ona željela da Jackson bude krivično gonjen zbog Jordana na sudu. Nakon njenog otpuštanja, Chandlerovii su angažovali Larryja Feldmana, koji se specijalizirao za postizanje nagodbi za svoje klijente (više o tome možete pročitati u ovom poglavlju – tekst samo na engleskom).
Sjetite se, također smo ukazali na vrlo očite laži Chandlerovih koji navodno „nisu željeli medijsku pažnju“, jer je godinama kasnije urednica Judith Reagan otkrila u intervjuu (koji možete pogledati ovdje) da joj je Ray Chandler pristupio samo nekoliko dana nakon nagodbe sa prijedlogom za knjigu. Pitala ga je kako planiraju napisati knjigu s obzirom na to da su obje strane potpisale NDA (sporazum o povjerljivosti). Prema riječima Reagan, Ray joj je rekao da mu je Evan dao punu ovlast da govori i objavljuje informacije u njegovo ime (što dalje potvrđuje Evanovu uključenost u pisanje knjige), i da je smatrao da bi on (Ray) kao navedeni autor knjige bio izvan okvira sporazuma o povjerljivosti. Reagan je dalje izjavila da su joj Chandlerovi ostavili dojam „drskih oportunista“ i da joj je cijeli Rayov prijedlog bio „odvratan“.
„Potpišu sporazum o povjerljivosti, a prije nego što tinta na papiru osuši, već pregovaraju o dogovoru koji krši taj sporazum?!“, dodatno je objasnila Regan.
Zaključak je da su Chandlerovi željeli nagodbu i nisu željeli krivično suđenje (gdje su znali da bi njihove tvrdnje bile temeljito provjerene). Jackson, s druge strane, je želio očistiti svoje ime na krivičnom sudu, zbog čega su on i njegovi advokati podnijeli taj zahtjev.
Zahtjev je odbijen.
Dodatno, zbog Jordanove dobi, Chandlerovima je odobreno pravo na brzo suđenje, koje je moralo biti riješeno u roku od 120 dana (četiri mjeseca):
Iako tehnički nije bio nezakonit, ovaj postupak je predstavljao kršenje Jacksonovog prava iz Petog amandmana. Zašto? Zato što je tužiteljstvo (Sneddon i ekipa) također dobilo pristup procesu otkrivanja dokaza i Jacksonovoj obrani, što bi im je omogućilo da mijenjaju datume i prilagođavaju vremenske okvire u krivičnom procesu. Mislite da tužiteljstvo ne bi moglo nekažnjeno raditi tako nešto? Pa… ovo isto tužiteljstvo (Sneddon i ekipa) je uradilo upravo to, odnosno promijenilo je izvorne datume kada se navodno dogodilo „zlostavljanje” u slučaju Arvizo deset godina kasnije, nakon što je utvrđeno da Jackson ima neoboriv alibi za datume koje su Arvizovi navodili. I, pogađate? Sneddon je ipak uspio podići optužnicu i dovesti cijeli slučaj do suđenja i presude. O tome ćemo govoriti kasnije, ali vratimo se Chandlerovima – ovaj članak iz Los Angeles Timesa iz decembra 1993. detaljno opisuje kako je sudija Rothman omogućio tužiteljstvu pristup građanskoj parnici:
Drugim riječima, Rothman nije samo omogućio tužiteljstvu pristup Jacksonovoj obrani u građanskoj parnici, već je i odbio zabraniti odvjetnicima da iznose informacije iz procesa otkrivanja dokaza u medije. To je značilo da bi bilo kakve informacije ili strategije obrane koje bi se pojavile tokom građanske parnice mogle biti puštene u javnost, dodatno narušavajući Jacksonov imidž i kompromitirajući njegovo pravo na pošteno suđenje u eventualnom krivičnom procesu:
Pored koruptivnih taktika Sneddona i tužilaštva (o kojima možete čitati ovdje – tekst samo na engleskom), građanska tužba koja prethodi krivičnom suđenju može naštetiti optuženom jer je teret dokazivanja znatno niži u građanskim parnicama nego u krivičnim postupcima.
Hajde sada da pogledamo članak (cijeli tekst samo na engleskom) koji je napisao advokat Micah Schwartzbach. Ovaj članak se bavi scenarijem u kojem se osoba suočava s povezanim građanskim i krivičnim suđenjem u isto vrijeme. Ovaj scenarij je zapravo nešto bolji od Jacksonove situacije, jer bi se u njegovom slučaju građanska parnica rješavala i zaključila prije bilo kakvog mogućeg krivičnog suđenja protiv njega (koje na kraju nikada nije ni održano):
Schwartzbach zatim obrađuje pravne komplikacije koje mogu nastati kada se građanska parnica vodi tokom (ili prije) krivičnog suđenja:
Važno je napomenuti da „samooptuživanje“ ili pozivanje na Peti amandman ne znači uvijek krivicu ili da ste rekli nešto (namjerno ili ne) što ukazuje na krivicu. Pozivanje na Peti amandman ili šutnja kako biste izbjegli samooptuživanje može također značiti zaštitu sebe od nečega što bi organi gonjenja ili tužilaštvo mogli pogrešno protumačiti ili iskriviti. Kako je navedeno – ovdje (cijeli tekst samo na engleskom). Dijelovi:
S druge strane, također je priznato da pozivanje na Peti amandman može imati negativnu posljedicu, jer ljudi automatski mogu pretpostaviti da ste krivi:
Ovo je za Jacksona bio još jedan problem. Osim što se suočavao s korumpiranim tužilaštvom koje je već činilo sumnjive stvari, kao što smo dokumentirali ranije u ovoj seriji, Jackson bi bio prisiljen da da iskaz, a zbog 120-dnevnog roka koji je dodijeljen Chandlerovima, ovaj iskaz bi se održao ne samo prije bilo kakvog potencijalnog krivičnog suđenja, već i prije nego što bi mu bile iznesene bilo kakve potencijalne krivične optužbe.
Jackson je bio doveden u izuzetno tešku situaciju u kojoj, bez obzira na to što bi odlučio, bi posljedice bile negativne. Ako bi govorio tokom depozicije, postojala je stvarna opasnost da bi se njegove riječi manipulirale ili pogrešno protumačile od strane tužilaštva. S druge strane, ako bi iskoristio svoje pravo da ćuti, to bi ga verovatno učinilo krivim u očima onih koji bi pratili slučaj, uključujući potencijalno porotu na građanskom suđenju (ili sudiju ako bi on bio taj koji donosi presudu).
Štaviše, Schwartzbach također ističe da u slučajevima kada se građanska i krivična parnica vode istovremeno, sudija često odobrava zahtjev za odgodom građanske tužbe (napominje da krivična parnica gotovo uvijek ima prioritet), što je zapravo odobrenje koje produžava postupak:
Osim što u Jacksonovom slučaju zapravo nije ni bilo krivičnog suđenja. Schwartzbach dalje ističe da ishod krivičnog suđenja često može razjasniti neka pitanja u vezi s građanskom tužbom. Na isti način na koji tuženi može biti proglašen odgovornim u građanskoj parnici ako je osuđen na krivičnom sudu, građanska parnica takođe može biti neuspješna/odbačena ako tuženi očisti svoje ime i pobijedi na suđenju.
To je bilo ono što je Jackson htio… očistiti svoje ime i ne dati Chandlerovima ništa. Zbog toga je dopustio da izađu u javnost s optužbama, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u avgustu, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima nakon racija, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u septembru, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u oktobru, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima kada su njegovi bivši zaposlenici uzeli stotine hiljada dolara od medija kako bi lagali o njemu, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u novembru kada je saznao da će biti podvrgnut prisilnom pretresu, zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u decembru i zbog toga nije pristao na nagodbu s njima u neposrednim danima nakon pretresa.
Pobogu, nije pristao na nagodbu ni odmah nakon što su mu uskraćena prava, jer, teoretski govoreći, da je protiv Jacksona bile podignuta krivična tužba, zahtjev za odgodom građanske parnice vjerojatno bi bio odobren. Zapravo, sam sudac Rothman je rekao da bi građanska parnica mogla biti odgođena da je ta krivična tužba zapravo bila podignute protiv Jacksona:
Neki ljudi pokušavaju tvrditi da je razlog zbog kojeg je Jacksonov zahtjev da građanska parnica čeka na moguću krivičnu parnicu odbijen taj što je on/ njegovi predstavnici tražio da se građanska parnica odgodi na šest godina (što bi značilo da istekne rok zastare za krivičnu parnicu).
To nije točno. Ono što je Jackson/njegovi predstavnici rekao je sljedeće, prema članku iz novembra 1993. iz Los Angeles Timesa:
Ono što su Jackson i njegov tim zapravo željeli bilo je da krivična istraga bude završena prvo (koliko god to trajalo), jer je on (Jackson) imao zakonsko pravo da se određeni elementi njegovog krivičnog slučaja riješe prije nego što bi građanska parnica mogla početi.
Jednostavnije rečeno, s obzirom na to da su Jacksonova građanska prava bila prekršena, nije bilo šanse da bi dobio pošteno građansko suđenje, jer bi ga neki ljudi ionako smatrali krivim bez obzira na to šta je učinio ili nije. To je bila posljednji kap nakon koje su Jacksonovi odvjetnici preporučili da se nagodi. Zašto? Zato što u tom slučaju tužiteljstvo barem ne bi imalo pristup Jacksonovoj odbrani, a on bi izbjegao mogućnost da bude proglašen građanski odgovornim zbog pozivanja na peti amandman, kao i niži prag dokaza, što bi bio katastrofalan ishod jer bi ga zapravo smatrali krivim prije nego što bi uopšte imao svoju priliku za odbranu na krivičnom suđenju.
S nagodbom bi Jackson barem mogao izbjeći sve to i fokusirati se isključivo na krivičnu istragu, koja će trajati do kraja 1994. godine.
Što se tiče te nagodbe, ona je postignuta krajem januara 1994. godine, a iznos je na kraju “procurio” tokom Jacksonovog suđenja 2004. godine:
Dakle, dame i gospodo, ovo je pravi razlog zbog kojeg je Jackson pristao na nagodbu u slučaju iz 1993. godine.
Sljedeće ćemo se pozabaviti saslušanjima pred velikom porotom.
Nastaviće se…
MJLOE.net
Vezani tekstovi
