Napisao: Andy Healy. The following article was originally published on Albumism.com here.
Tekst je izvorno objavljen prije pet godina, na 25. godišnjicu od objavljivanja albuma HIStory. HIStory je ništa manje relevantan i značajan i danas.
Sretan rođendan devetom studijskom albumu Michaela Jacksona, HIStory: Past, Present and Future, Book I, koji je prvobitno objavljen 20. juna 1995. godine.
Možeš li odvojiti umjetnika od umjetnosti?
Čini se da je to stalna tema rasprave o Michaelu Jacksonu posljednjih godina. Ali šta ako je umjetnost upravo u središtu onoga što te zabrinjava kod umjetnika? Šta ako je umjetnost direktan rezultat onoga što se umjetniku stavlja na teret? Ako su te sumnjive tvrdnje u dokumentarcu upitne tačnosti dovele do određenog stava, može li muzika koja se direktno bavi tim pitanjima ponuditi drugu stranu priče?
To je upravo ono što slušatelji dobijaju s albumom HIStory: Past, Present and Future, Book I. Kao što i sam naziv sugeriše, ovo je Jacksonova priča – njegovo najličnije djelo. Album je nastao nakon burnog perioda u njegovom životu, kada su njegov imidž i reputacija bili predmet optužbi, glasina i spekulacija. Uglavnom je šutio dok su se događaji odvijali, ali je na kraju odgovorio na način koji je najbolje znao – kroz muziku.
Sniman tokom osam mjeseci, od septembra 1994. do marta 1995. godine, HIStory prikazuje Jacksona kako izlazi iz izolacije i vraća se pod reflektore s mnogo toga na umu. Album sadrži pjesme usmjerene na tabloidne medije, lažne prijatelje i njegov odgovor na optužbe koje su ga pratile godinama.
Objavljen kao dvostruki album – s kolekcijom najvećih hitova (HIStory Begins) i novim materijalom (HIStory Continues) – HIStory je omogućio slušaocima da se osvrnu unazad, dok je Jackson kao umjetnik gledao naprijed.
O zbirci pjesama na prvom disku – kompilaciji najvećih hitova – mogli bi se napisati, i već su napisani, tomovi. Ova kolekcija obuhvata Jacksonovu karijeru, počevši od vrtoglavog disko zanosa Off The Wall (1979), preko nezaustavljivih hitova sa Thriller (1982), rekordnih singlova sa Bad (1987) i nekoliko pjesama sa njegovog prethodnog albuma Dangerous (1991). Sa ukupno 15 pjesama, ipak su ostali očigledni izostanci.
Ali, uprkos sigurnoj opkladi u obliku diska sa najvećim hitovima, ono što su ljudi zaista želeli da čuju bio je novi materijal. Ne samo zato što su to bile nove pjesme Michaela Jacksona, već i zato što je to bio njegov prvi umjetnički poduhvat nakon što su protiv njega iznijete optužbe za seksualno zlostavljanje.
Pitanja su se gomilala uoči izlaska albuma. Da li će Jackson adresirati optužbe? Da li će ih ignorisati i ostati povučen? Naravno, bio je u situaciji iz koje nije mogao izaći kao pobjednik. Da je jednostavno objavio album prepun plesnih hitova, mediji bi ga razapeli zbog ignorisanja stvarnosti. A da se direktno suočio sa napadima i kritikama, da li bi to bilo dovoljno ili – kako su neki kritičari kasnije tvrdili – previše?
Za one koji su Jacksona vidjeli kao nekoga ko je zaštićen od stvarnog svijeta i izgubljen u fantaziji sopstvenog stvaranja, album je brutalno iskren i sirov, duboko ukorjenjen u realnosti onoga što je proživio u prethodnim godinama. Ovo je bila njegova strana priče, HIStory. I Jackson nije štedio udarce.
Već od uvodne pjesme, industrijski distorzirani zvuk Scream (Vrisak) probija se kroz zvučnike kao da Jackson započinje novo poglavlje u svom životu. A za one koji su mislili da će biti suzdržan, već prvi stihovi pokazuju da je spreman da se suoči sa svime direktno.
Uz snažan ritam koji nosi pjesmu, Michael i njegova sestra Janet razmjenjuju strofe u zajedničkom napadu na nepravdu, frustraciju i pritisak koji donosi život pod reflektorima javnosti.
Od samog početka, Jackson je najoštriji i najdirektniji do tada, izbacujući udarac bez zadrške: “Tired of injustice / Tired of the schemes” (“Umoran od nepravde / Umoran od spletki”). Jasno i precizno daje do znanja kako se osjeća povodom svega što se dogodilo. Suočava se sa tračevima i optužbama koje su svima bile na umu, pjevajući: “Tired of you telling the story your way / It’s causing confusion, you think it’s OK?” (“Umoran sam od toga da pričaš priču na svoj način / To izaziva konfuziju, misliš da je u redu?”) i pokazuje cijenu koju plaćaju mediji koji jure senzacionalizam umjesto činjenica. Janet dodaje: “Keep changing the rule while I keep playing the game / I can’t take it much longer, I think I might go insane,” (“Stalno mijenjaš pravila dok ja nastavljam igrati igru / Ne mogu to još dugo podnijeti, mislim da ću poludjeti”) naglašavajući psihički teret slave.
Ovo je umjetnikov odgovor na ideju da je sve fer igra kada ste pod svjetlima reflektora. Ovo je Jackson bijesan do krajnjih granica, koji više neće da ćuti. Sa svakim ponavljanjem “Stop pressurin’ me,” (“Prestani vršiti pritisak na mene,”) tenzija raste do tačke pucanja, sve dok Michael i Janet konačno ne eksplodiraju: “Stop fucking with me” (“Prestani se zajebavati sa mnom”).
Sa svojim industrijskim funk zvukom i oštrim stavom, Scream je bio odgovor na sva ona uporna pitanja. Bio je to Jacksonov obračun sa načinom na koji je bio razvlačen po medijima – i znak da više ne namjerava da igra po pravilima drugih.
Ovo nije bio jedini put na albumu da se Jackson suočava s optužbama. Na moćnom gruvu pjesme This Time Around (Ovog puta), on bijesno proziva one koji žele da ga iskoriste, pjevajući direktno: “Somebody’s out to use me / and then falsely accuse me” (“Neko želi da me iskoristi / a zatim lažno optuži“). U žestokom repovanju, The Notorious B.I.G. dodatno naglašava da izdaja može doći iz bilo kog ugla.
Na drugom mjestu, u pjesmi 2 Bad, preko eksplozivne funk podloge, Jackson prkosi: “Cryin’ wolf ain’t like a man / Throwin’ rocks to hide your hands” (sp: ” Dižeš lažnu prašinu / A onda bježiš od odgovornosti”). A u pjesmi Tabloid Junkie, koja služi kao odbrana od medijske slike koja mu je nametnuta, on pjeva možda svoju najsnažniju kritiku medija opsjednutih brzinom umjesto istinom: “Just because you read it in a magazine or see it on a TV screen / Don’t make it factual” (“Samo zato što ste to pročitali u časopisu ili vidjeli na TV ekranu / Ne čini to činjenicom“).
Jackson je bijesan, ali otrov koji prosipa dolazi s neodoljivim melodijama. Kao što je pokazao nebrojeno puta, on može da oblikuje zarazan ritam i melodiju oko tekstova koji nose dublju poruku. Uhvatite sebe kako plešete i pjevate, a tek kada obratite pažnju na riječi, shvatate težinu poruke.
Takođe, Jackson vješto provlači refleksivne momente i ponekad sakriva poruke koje će tek godinama kasnije biti uočene. U pjesmi Money—u kojoj se suočava sa ljudima koji ga koriste zbog novca, ali i s vjerskim fanatizmom koji licemjerno propovijeda jedno, a radi drugo—Jackson ubacuje naizgled usputnu, ali intrigantnu liniju: “Insurance? / Where do your loyalties lie? / Is that your alibi? / I don’t think so” (“Osiguranje? / Gdje leži tvoja lojalnost? / Je li to tvoj alibi? / Mislim da nije”).
U to vrijeme, djelovalo je bezazleno. Ali godinama kasnije, kada je istraživački novinar, odlučan da „pribije Jacksona uz zid“, ponovo ispitao pozadinu optužbi iz 1993. i građansku nagodbu, otkrio je da je nagodba – koju su mnogi smatrali inkriminirajućom – zapravo bila nametnuta Jacksonu od strane njegove osiguravajuće kompanije, koja je procijenila da je isplativije izbjeći dugotrajno suđenje nego se boriti za pravdu.
Bijes je opravdan i uglavnom funkcioniše. Ali tu i tamo se pojavi pogrešan korak, kao u D.S., sirovom rok komadu u kojem Jackson bijesno proziva tužioca Toma Sneddona. Ovo je jedan od rijetkih slabijih trenutaka na albumu HIStory.
No, album nije samo introspektivno istraživanje ili pročišćenje bijesa kroz sve tvrđe ritmove. U bolno bezvremenoj They Don’t Care About Us, Jackson širi fokus sa ličnih nepravdi na istorijsko maltretiranje manjina. On progovara o policijskoj brutalnosti, zločinima iz mržnje, rasnom profilisanju, manipulacijama medija i socijalnoj nepravdi. I to radi tako da sopstvena iskustva spaja sa širim društvenim kontekstom.
Svjestan da će pitanje o njemu zauvijek visiti u vazduhu, direktno se suprotstavlja etiketama koje mu lijepe, pjevajući: “I’m tired of being the victim of shame / You’re throwing me in a class with a bad name” (“Umoran sam od toga da budem žrtva sramote / Stavljaš me u razred s lošim imenom”), da bi zatim dodao zapanjeno: “I can’t believe this is the land from which I came” (“Ne mogu da vjerujem da je ovo zemlja iz koje potičem”).
Sa svojim upornim ritmičnim nabojem, They Don’t Care About Us je ratni poklič. Pjesma koja daje glas onima koje društvo ignoriše i koja se suočava s nepravdom. Nije ni čudo što u vremenu protesta podrške pokretu Black Lives Matter ova pjesma i dalje snažno odjekuje među mnogima.
Slično tome, epska Earth Song nas vodi dalje od bola jednog čoveka i pretvara se u pjesnikov primarni krik za planetu. Nije mu bilo strano da se bavi globalnim problemima, a ovdje stvara pjesmu ispunjenu hitnom potrebom za odgovorima i snagom. Počinje nježno, gotovo sanjivo, da bi se razvila u horovski klimaks. To je pjesma preispitivanja. Pjesma koja bi trebalo da nas prodrma iz letargije. Dijelom uspavanka, dijelom rekvijem. Potresna i grandiozna. I jedna od najmoćnijih tačaka Michaelovog stvaralaštva, i kao kompozitora i kao pjevača.
Za mnoge je čudan dodatak bio Jacksonova obrada pjesme Come Together. Prvobitno predstavljena kao vrhunac njegovog filma Moonwalker, ovdje je doživjela blagu modifikaciju, ali ostaje interpretacija ravna originalu The Beatles-a. Pomalo je i ironično što Jackson koristi sopstveni izdavački katalog za ovu obradu.
Tiši trenuci na albumu su takođe među njegovim najjačim, ili bar najintrigantnijim. Sirova i introspektivna Childhood donosi Jacksonovo žaljenje za djetinjstvom izgubljenim u svjetlu reflektora, uz prelijepu (i gotovo brodvejsku) orkestarsku pratnju. Jackson je jednom rekao da je to pjesma koju bi ljudi trebali da poslušaju ako zaista žele da ga razumiju.
Jednako upečatljiva je i jeziva jednostavnost Little Susie, koja spaja Pie Jesu sa Sunrise Sunset iz Fiddler on the Roof, što djeluje u neskladu s odvažnijim i energičnijim momentima albuma. Ali kako se album bliži kraju, ovaj neobičan kontrast uspijeva da funkcioniše.
Polagani R&B ritmovi pjesme You Are Not Alone odišu zaraznom melodijom i tipičnim zvukom sredine ‘90-ih, pa je jasno zašto je postala hit broj jedan. Ipak, barem za mene, djelovala je sigurno i predvidljivo, dok je ostatak albuma bio sve samo ne to.
Naslovna pesma HIStory je vrtoglava studija ambiciozne produkcije. Jackson vješto mijenja između snažnih bitova i uzvišenih refrena, dok slušaoce vodi na auditivno putovanje kroz istoriju svijeta. I iznenađujuće, pjesma uspijeva da funkcioniše kao radosni, motivacioni trenutak albuma.
Možda najsnažniji momenat na albumu, a konkurencija je žestoka, dolazi kroz osjećaj izolacije i usamljenosti u Stranger in Moscow. Ovdje Jackson spušta gard i otkriva dušu, proživljavajući svoj “brz i iznenadan pad iz milosti‘” i mentalnu agoniju bivanja “ovdje, napušten u svojoj slavi, Armagedon mozga.“
Stranger in Moscow je jedan od najljepših trenutaka u Jacksonovoj diskografiji. Jeziva, poetska, reflektivna i prelijepa. Ali, kao i mnoge pjesme sa albuma HIStory, ostala je u sjenci većih hitova i spektakularnijih numera. Ipak, ona je pravo remek-delo u pogledu kompozicije, aranžmana i emotivne isporuke.
Na kraju albuma, Jackson nudi svoju verziju Chaplinove pjesme “Smile.” Poznata kao jedna od njegovih omiljenih, pjesma se koristi kao okvir cjelokupnog HIStory putovanja. Jackson je privučen njenom mirnom melodijom i nadahnjujućim stihovima, koje su napisali John Turner i Geoffrey Parsons, a koji pozivaju na “Smile / even though your heart is aching / Smile / even though it’s breaking” (“Smiješi se / iako ti srce boli / Smiješi se / i ako se slomi”). Možete razumjeti njegovu privlačnost prema ovoj pjesmi. Jackson daje iskren vokal koji je emotivan i nudi nadu.
HIStory je putovanje kroz borbu protiv nepravde i sve uspone i padove života. To je album koji započinje “Vriskom” i završava sa “Osmijehom.” To je katarzičan izraz umjetnika koji izražava svoje patnje, ali i svoju urođenu optimističnost.
U vremenu kada je umjetnost nadživjela umjetnika, a Michael Jackson više nije tu da se brani, možda je ovo najvredniji artefakt u njegovom opsežnom opusu koji zaista nudi uvid u njegove reakcije i odgovore na kritike, kao i ono što je sam postavio kao svoju odbranu.
albumism.com / MJLOE.net
U istoj kategoriji
