Objavljujemo uz dozvolu autorice
Napisala: Jael Rucker
Našem prethodnom izdanju serijala Zašto se niko nikada ne izvinjava Michaelu Jacksonu, bavili smo se istragom koju je proveo DCFS protiv Jacksona nakon emitovanja dokumentarca Martina Bashira, kao i izgubljenom snimkom porodice Arvizo, koji je bio snimljen za Jacksonovu zvaničnu emisiju demantija s Mauryjem, a koji je na kraju pronašlo tužilaštvo okruga Santa Barbara kada su mjesecima kasnije, tokom kriminalne istrage, pretresli dom Jacksonovog snimatelja.
Podsjetimo, DCFS je tada sarađivao direktno s LAPD-om i potpuno je očistio Jacksonovo ime tokom ove istrage iz februara 2003. godine — a jedan od najvećih razloga za to bila je snažna odbrana Jacksona upravo od strane porodice Arvizo. Još jedan podsjetnik: dan kada su Arvizovi snimili svoj segment za Jacksona (koji nikada nije bio emitovan), bio je dan prije nego što su ih posjetili iz DCFS-a u vezi s istragom (tokom koje su takođe negirali bilo kakvo neprimjereno ponašanje s Jacksonove strane).
S obzirom na to da su Arvizovi u početku tvrdili kako Jacksonovo “zlostavljanje” Gavina nije počelo sve do nakon posjete DCFS-a, otkriće ove snimke (opet, snimljene dan ranije) na kraju će ih — i tužilaštvo — prisiliti da promijene svoju vremensku liniju, tako što će prebaciti datume na period nakon posjete DCFS-a. To će pak dovesti do jedne od najbizarnijih tvrdnji u pravnoj istoriji, jer bi to značilo da je Jackson “zlostavljao” Gavina dok je bio — ili neposredno nakon što je bio — aktivno istraživan ne samo od strane DCFS-a, već i od strane Policijske uprave Los Angelesa, i to pod intenzivnim medijskim nadzorom.
Vjerujte, o ovome ima još mnogo toga za reći, ali prije nego što dođemo do toga, moramo se vratiti unazad u vremenskoj liniji kako bismo vam prikazali sve što je prethodilo Jacksonovom hapšenju i optužnici po osnovu Arvizo optužbi. Slično kao i u slučaju porodice Chandler, podijelit ću ove segmente po mjesecima i događajima (isto će važiti i za samo suđenje kada dođemo do tog dijela), jer stvari postaju veoma složene. U slučaju Arvizovih, često ćemo se morati vraćati na prethodne događaje i izjave, jer je ovaj slučaj zapravo imao kompletno krivično suđenje.
Ironično, iako ova dva slučaja nisu povezana (osim što su obje porodice optužile Jacksona), primijetit ćete određene obrasce i sličnosti između njih.
Već sada se mogu uočiti neke. Na primjer, otac Jordana Chandlera, Evan, imao je dokumentovanu mentalnu bolest i istoriju nasilničkog ponašanja, dok je majka Gavina Arviza, Janet, takođe imala navodno dokumentovanu mentalnu bolest, uz optužbe za verbalno i fizičko zlostavljanje. Još jedna sličnost je nepovjerenje suprotnog roditelja. Sjetite se, June Chandler je u početku bila na Jacksonovoj strani i sarađivala s njegovim pravnim timom. Promijenila je mišljenje tek nakon što joj je bivši muž Evan počeo prijetiti i doslovno joj nije vraćao sina kako je zakonom bilo propisano (što je dokumentovano u ranijim poglavljima). Kao što smo tada spomenuli, ni tokom svog svjedočenja na suđenju 2005. godine June nikada direktno nije izjavila da vjeruje da je Jackson zlostavljao njenog sina.
U slučaju Gavina, kao što smo naveli u uvodu o porodici Arvizo, njegov otac David je direktno rekao privatnom istražitelju Michaela Jacksona, Scottu Rossu, da NE vjeruje da je Jackson zlostavljao njihovog sina, te da je to bila njihova majka (Janet) koja je navela djecu da daju lažne optužbe protiv Jacksona — isto kao što ih je ranije navela da lažno optuže i njega.
U svakom slučaju, previše smo otišli unaprijed, pa hajde da se vratimo na februar 2003. godine, odmah nakon sastanka Arvizovih s DCFS-om. Još jednom ćemo koristiti vremensku liniju koju je sastavio sajt The Michael Jackson Allegations, jer smatram da je to najdetaljnija vremenska linija dostupna.
Kraj februara / početak marta 2003.
Dana 25. februara 2003, pet dana nakon što je DCFS intervjuisao Arvizove i cijelu porodicu, i šest dana nakon što su snimili svoj (neemitovani) segment za Jacksonov demanti s Mauryjem, Arvizovi su, zajedno s dvojicom Jacksonovih saradnika, boravili u hotelu Calabasas Country Inn od tog datuma pa sve do 2. marta 2003.
Ovaj boravak je bio plaćen Jacksonovim novcem. Da malo preduhitrimo događaje — važno je napomenuti da su Arvizovi, nakon što je otkriće snimka natjeralo tužilaštvo da promijeni vremenski okvir optužbi, na kraju bili prisiljeni tvrditi da je Jackson počeo zlostavljati Gavina 20. februara 2003. godine.
Iako još nismo došli do tog dijela vremenske linije kada se radi o optužbama i tužbama, trenutno jesmo na dijelu gdje bi se to navodno “zlostavljanje” trebalo dešavati — i ova verzija se vrlo lako može osporiti. Za početak, najmlađe Jacksonovo dijete, Bigi Jackson (tada poznat kao Blanket), napunilo je godinu dana 21. februara 2003. godine. Evo nekoliko slika s njegove rođendanske zabave:
Na nekim od ovih slika prisutno je i jedno od djece Jacksonovog saradnika, Al Malnika, koji je poznati advokat i biznismen. U toj posljednjoj objavljenoj fotografiji, ako pažljivo uvećate, možete vidjeti sliku za koju se čini da prikazuje Malnika s rođakom. Takođe možete vidjeti i fotografiju za koju se pretpostavlja da je njegova supruga. Za poređenje, evo fotografije tog para s Jacksonom iz 2003. godine:
Evo uvećane fotografije s rođendana:
Iako je fotografija mutna, opšti profil odgovara porodici Malnik, i ako su to zaista Malnikovi, onda se čini da je to njihova porodična kuća — što bi značilo da je Jackson bio u Miamiju s njima za Bigijev rođendan. Ovo se takođe poklapa s kasnije otkrivenim telefonskim zapisima koji pokazuju da je Jackson 20. februara 2003. boravio u Turnberry Isle Resortu u Miamiju. Vratit ćemo se na ovo kasnije, ali zapisi pokazuju da su Arvizovi tog dana bili u Calabasasu, dok je Jackson bio skroz u Miamiju — na dan za koji će oni kasnije tvrditi da je bio početak navodnog “zlostavljanja”, što predstavlja ozbiljnu neslaganje u njihovoj priči.
Takođe treba napomenuti da telefonski zapisi pokazuju da je Jackson bio u hotelu Beverly Hilton od 7. do 8. marta 2003. godine (dakle, nije bio na Neverlandu… još jedna važna stavka za vremensku liniju). Ali sada ćemo na kratko pauzirati i preskočiti malo unaprijed — na trenutak kada Arvizovi napuštaju Neverland.
Prema izvještajima, Arvizovi su se iselili iz svog stana u Los Angelesu odmah nakon boravka u hotelu Calabasas Country Inn, a do sredine marta 2003. godine, potpuno su napustili Neverland. Nakon što su se iselili iz stana, njihove stvari su smještene u skladište za koje se pretpostavlja da ga je platio Jackson, budući da je Janet unajmila advokata po imenu William Dickerman da kontaktira Jacksonovog advokata, Marka Geragosa, kako bi vratili te stvari. Ovo je dovelo do razmjene više pisama između dvojice advokata u vezi s dogovorima o vraćanju imovine porodici Arvizo.
Važno je i napomenuti da, iako je Janet formalno unajmila Dickermana početkom marta 2003, tadašnji novinar Fox Newsa, Roger Friedman, izvijestio je da se Janet sastala s Dickermanom još 21. februara 2003, pa čak i 25. februara — prije nego što su otišli na “odmor” u Calabasas:
“Zapitajmo se: zašto Willima Dickerman nije rekao majci dječaka koji je optužio Jacksona a napuste Neverland kad se sastao s njom 21. pa ponovo 25. februara?
Možda nije htio da odu.”
Ovo je još jedna važna stvar koju treba istaći, jer će Arvizovi kasnije tvrditi da su ih Jackson i njegovi saradnici „držali kao taoce“. Ali ako su zaista bili taoci, kako je onda Janet uspjela da se sastane s advokatom, i to ne jednom, nego dva puta? I zašto tada nije iskoristila priliku da prijavi Jacksona? Još bolje pitanje — ako su Arvizovi bili zatočeni, kako to da je Janet mogla „pobjeći“ do advokata, ali ne i do policije? I zašto su ona i njena djeca nakon toga otišli uživati u Calabasas Country Inn-u… ponovo o Jacksonovom trošku (o tom boravku ćete saznati više uskoro)?
U svakom slučaju, tokom unakrsnog ispitivanja na suđenju, Jacksonov advokat Tom Mesereau pitao je Dickermana da li su Arvizovi ikada spomenuli da su bili lažno zatvoreni ili oteti (oh, samo čekajte da sve to raščlanimo), konkretno u pismu koje je 26. marta poslao Jacksonovom advokatu. Odgovor je bio… ne. U tom pismu takođe nije bilo apsolutno nikakvog pomena o seksualnom zlostavljanju djece u vezi s Jacksonom.
Zvuči poznato? Ako se sjećate slučaja Chandler, sredinom augusta 1993. (što bi bilo gotovo mjesec dana nakon dana kada je Evan Chandler tvrdio da mu je Jordan “priznao” Jacksonovo “zlostavljanje” na “gotovo nečujan” način), sud mu je naredio da vrati Jordana (kojeg je trebao vratiti još nakon sedmične ljetne posjete, skoro mjesec ranije) njegovoj majci June – i to u roku od 24 sata. Evan je podnio žalbu na tu naredbu, ali nigdje u tom podnesku nije pomenuo da je Jackson “zlostavljao” Jordana… što je prilično čudno, s obzirom na to da je tvrdio kako vjeruje da Jackson “škodi” njegovom sinu, i da je June bila saučesnica u tome (što je, prema njegovim riječima, razlog zbog kojeg nije vraćao sina).
Vraćamo se na Arvizove.
Maj 2003.
Preskačemo otprilike dva mjeseca naprijed — i tada William Dickerman ulazi u sporazum o podjeli honorara sa… čekaj malo… Larryjem Feldmanom.
Pauza…
Gdje smo to ranije čuli ime Larry Feldman? Ah da, tačno — Larry Feldman je bio isti onaj advokat koji je 1994. pregovarao o nagodbi u slučaju porodice Chandler. Sad se postavlja pitanje: zašto bi Arvizovi baš “slučajno” bili upućeni Larryju Feldmanu, od svih ljudi? I šta bi navelo Dickermana i Feldmana da uđu u sporazum o dijeljenju honorara?
Kao što ćete kasnije vidjeti u vremenskoj liniji, Gavin neće službeno iznijeti svoje “optužbe” sve do sredine juna 2003, i to pred psihologom kojem je bio “upućen”. To znači da, prema vlastitoj verziji događaja porodice Arvizo, Dickerman tada nije “znao” ništa o bilo kakvim navodima o “zlostavljanju”. Pa zašto Feldman?
Još važnije — bilo kakva potencijalna tužba ili finansijski dogovor koji bi proizašao iz spora oko pohranjenih stvari (što je u tom trenutku jedini službeni zahtjev Arvizovih) ne bi donio gotovo nikakvu značajniju svotu, a kamoli nešto što bi se isplatilo dijeliti s drugim advokatom. Dakle, opet — zašto Feldman?
Pogotovo ako se uzme u obzir da je Dickerman sam bio iskusni advokat za građanske parnice koji je pravnu praksu započeo još 1977. godine — što znači da je do 2003. imao skoro trideset godina iskustva, i bez ikakvih problema mogao sam voditi bilo kakvu potencijalnu parnicu ili nagodbu koja bi proizašla iz spora između Jacksona i Arvizovih oko skladištenih stvari.
Hajde da malo dublje uđemo u ovo. Sjećate se psihologa kojeg smo spomenuli, onog kojem će Gavin na kraju biti upućen? Pa, taj psiholog nije niko drugi do dr. Stanley Katz — isti onaj psiholog koji je bio uključen u Chandlerove optužbe 1993. godine. Prilično zgodno, zar ne? Još jedna veza sa slučajem Chandler.
O dr. Katzu ćemo detaljnije govoriti u narednom poglavlju, ali što se tiče Dickermana, pogledajmo šta je Katz izjavio tokom svog svjedočenja kada su ga pitali da li su se njih dvojica ikada upoznali:
Pa, zanimljivo, zar ne? U tom trenutku, bilo je opštepoznato — barem kada je riječ o Jacksonu i porodici Chandler — da je dr. Stanley Katz bio psiholog povezan sa Chandlerovim optužbama. A šta su Chandlerovi tvrdili protiv Jacksona? Da je bio „seksualno neprikladan“ prema Jordanu. Za razliku od Arvizovih (koji će kasnije tvrditi da ih je Jackson „oteo“ i davao alkohol maloljetnicima u porodici), porodica Chandler je iznijela samo optužbe za „seksualno zlostavljanje“.
Dakle, opet postavljamo pitanje: zašto je Dickerman bio prisutan, ako prema sopstvenoj vremenskoj liniji Arvizovih, tada još nije bilo nikakvih optužbi? Da li je to možda imalo veze sa sporazumom o dijeljenju honorara koji je imao s Feldmanom? Sve upućuje na to.
I što je najvažnije — tokom svjedočenja na Jacksonovom suđenju, Dickerman je praktično „odao“ više nego što je trebalo, napravivši ozbiljan propust u svojoj izjavi:
Pauza…
„Mnogo optužbi se iznosilo.“ U redu, hajde da dublje uđemo u to. Kakve god „optužbe“ da su Arvizovi iznosili u tom trenutku, izgleda da im Dickerman — gledajući unazad — nije pridavao naročit značaj. Zapravo, Dickerman je u svom svjedočenju potpuno nehajno izjavio da se sastao s Feldmanom kako bi „čuo njegovo mišljenje“ i da taj sastanak uopšte nije bio prvobitno zamišljen kao formalno upućivanje slučaja Feldmanu.
Drugim riječima, prema njegovim riječima, nije bilo nikakvih ozbiljnih optužbi, niti konkretnih razloga za uključivanje advokata koji je prethodno bio ključna figura u slučaju Chandler — osim ako, naravno, sve to nije bilo planski orkestrirano mnogo ranije nego što su zvanične optužbe uopšte postojale.
Način na koji Dickerman opisuje taj sastanak ne ostavlja utisak da se radilo o nekoj hitnoj situaciji koja bi opravdala uključivanje Larryja Feldmana od samog početka. Dakle, ponovo se postavlja pitanje: zašto baš Feldman?
Pa hajde da pređemo na unakrsno ispitivanje Dickermana koje je sproveo Jacksonov advokat, Tom Mesereau:
I eto ga! Ako bi u bilo kojem trenutku Feldman i Dickerman odlučili da podnesu građansku tužbu protiv Jacksona u ime porodice Arvizo — i ako bi uspjeli da dobiju novčanu odštetu — obojica bi imali pravo na svoj dio kolača.
A da bi takav dogovor zaista vrijedio u finansijskom smislu, razlog za tužbu bi morao biti daleko ozbiljniji od: „Michael Jackson ima moje stvari u skladištu koje on plaća i ne želi da mi ih vrati.“
Štaviše, eventualna krivična presuda protiv Jacksona bi im znatno olakšala put ka građanskoj parnici — učinila bi proces ne samo jednostavnijim, već i mnogo jeftinijim.
Štaviše, Dickerman je tokom unakrsnog ispitivanja potvrdio da nikada lično nije vidio nikakvo „uznemiravanje“ niti „proganjanje“ koje su Arvizovi tvrdili da su doživljavali od strane Jacksonovih saradnika.
Drugim riječima — sve što je znao o tim navodnim incidentima dolazilo je isključivo iz onoga što su mu Arvizovi rekli, a ne iz bilo kakvog ličnog opažanja ili dokaza.
I kao što smo ranije rekli, Dickerman je takođe priznao tokom suđenja da mu nikakve optužbe o zlostavljanju djece od strane Jacksona nisu bile iznesene tokom tog perioda navodnog „uznemiravanja“ — kojeg, uz to, nikada lično nije vidio niti imao bilo kakve činjenične dokaze da se zaista dešavao.
Drugim riječima, sve navodne prijetnje, pritisi i proganjanje — kao i optužbe — bile su bazirane isključivo na riječima porodice Arvizo, bez konkretne potvrde ili dokumentacije.
Kao što je Tom Mesereau istakao, da je Janet zaista vjerovala da je bilo šta što su potpisali s Jacksonom dobijeno na prevaran način (isto važi i za navode o „uznemiravanju“), Dickerman je mogao da je uputi nadležnim organima kako bi podnijela krivične prijave.
Ali to nije učinio.
Takođe nije podnio ni zabranu prilaska u ime porodice Arvizo, iako je prijetio da će to uraditi… što je prilično čudno, s obzirom na to da su tvrdili da su ih Jacksonovi ljudi „uznemiravali“ i „progonili“.
Zar ne bi to bilo prvo što bi svaki odgovoran advokat učinio u slučaju stvarne prijetnje?
A što se tiče onog takozvanog „uznemiravanja“ za koje ni on ni porodica Arvizo nikada nisu mogli da dostave stvarne dokaze, Dickerman je bio prinuđen da prizna kako je u memoaru od 31. marta 2003. godine zapisao da je Janet rekla da je „uznemiravanje prestalo“ (a zatim je pokušao da tvrdi da je uznemiravanje „mora da je ponovo počelo“).
Pored toga, Dickerman je nastavio da sarađuje sa još jednim od Jacksonovih advokata, Davidom LeGrandom, sve do jula 2003. godine i… ni u jednom trenutku nije bilo pomena o zlostavljanju, alkoholu ili otmicama, uprkos činjenici da je Stanley Katz potvrdio da se sastao sa LeGrandom početkom juna, otprilike nedjelju dana prije nego što su Gavinove optužbe prijavljene Tomu Sneddonu i Policijskoj upravi Santa Barbare.
Dickerman je takođe nenamjerno otkrio da je možda pozvao Policijsku upravu Santa Barbare (SBPD) kako bi se raspitao o mogućoj istrazi protiv Jacksona u junu 2003. godine, otprilike mjesec dana nakon što je uputio porodicu Arvizo kod Feldmana. Pokušao je kasnije da prebaci taj poziv na oktobar 2003., ali je priznao da ako je u bilješkama navedeno da je poziv bio u junu 2003., onda je to bio tačan mjesec kada je pozvao.
Možda je upravo to razlog zašto je tužilaštvo zatražilo pauzu ubrzo nakon ove razmjene.
I ovdje nije potrebno ništa više dodavati.
Nastaviće se…
MJLOE.net
Vezani tekstovi
