12 pitanja koja novinari izgleda ne smiju postaviti o Leaving Neverlandu

Napisao: Pez Jax

Od emitovanja programa Leaving Neverland 2019. godine, optužbe protiv Michaela Jacksona su od strane većeg dijela medija tretirane kao zatvoren slučaj, uz stav da – zato što su pogledali emisiju na televiziji, njihovo mišljenje je konačno.

Dok se pojavljuje nastavak koji niko nije tražio, ponovo zarađujući na Jacksonovom imenu i naslijeđu, ključna pitanja o selektivnom pristupu objavljivanju i postojanju ovog programa i dalje ostaju bez odgovora.

Zašto mainstream novinari nastavljaju da zaobilaze nedosljednosti u optužbama? Zašto se Jacksonova porodica i naslijeđe prikazuju kao svemoćna sila, dok milijarderske medijske kompanije koje stoje iza Leaving Neverlanda izbjegavaju provjeru tačnosti i nepristrasnosti?

Čini se da među novinarima postoji strah da se usude preispitati medijski narativ o Jacksonu, oslanjajući se na isječke iz emisije, istorijske netačnosti i Leaving Neverland kao primarne izvore, umjesto na sudske transkripte, svjedočanstva iz prve ruke i provjerljive činjenice.

Koga se oni plaše? Da li je svijet izvan te eho-komore zaista toliko zastrašujući? Vrijeme je da se postave teška pitanja koja previše novinara izgleda ne želi, ili se boji, da sebi postavi kada se bave temom optužbi protiv Michaela Jacksona.

1. Ako je priča o ‘Željezničkoj stanici’ dokazano lažna, šta još nije istina?

Već je dobro poznato da su Safechuckove tvrdnje o zlostavljanju od strane Michaela Jacksona u željezničkoj stanici na Neverlandu između 1988. i 1992. godine dokazano netačne. Za one koji tek sada prate priču, evo što trebate znati:

• Safechuck u svojoj pravnoj tužbi i u filmu navodi da je navodno zlostavljanje prestalo 1992. godine.
• Safechuck tvrdi da je bio zlostavljan u poznatoj željezničkoj stanici na Neverlandu.
• Ovo je dokazano netačno zbog sljedećih činjenica:
  • Fotografije Neverlanda iz vazduha iz avgusta 1993. pokazuju da stanica tada nije postojala
  • Građevinske dozvole s datumskim pečatom iz septembra 1993. potvrđuju da je izgradnja tek tada odobrena
  • Prve fotografije izgradnje od strane Associated Press-a datiraju iz decembra 1993. godine
  • Stanica nije otvorena do 1994. godine

Kada se uzmu u obzir svi dokumenti, kako Safechuckovi, tako i oni koji se odnose na izgradnju stanice, nemoguće je da je Safechuck bio zlostavljan u toj zgradi do 1992. godine, kada ona tada nije ni postojala. Od postavke tih činjenica gledamo kako reditelj i nekoliko novinara pokušavaju opravdati ovu nelogičnost kao vremensko ili čak lokacijsko neslaganje, pri čemu je jedan čak sugerisao da Safechuck možda nije mislio na stanicu kada je to rekao, iako je jasno pokazao njenu sliku.

Neki, poput Oprah, tvrde da “vremenske linije nisu bitne” kada se razmatraju optužbe. Srećom, Oprah ne radi u sudnici. Jer vremenski okviri apsolutno jesu bitni. Oni mogu biti ključna razlika u presudi. Ako ste optuženi da ste bili na određenom mjestu u trenutku zločina, ali možete dokazati da ste bili negdje drugdje, onda je to itekako važno.

Ako posmatramo njegove vlastite tvrdnje, Safechuck ne miješa spavaću sobu s dnevnim boravkom. On vrlo jasno pokazuje na zgradu, detaljno je opisuje i zatim iznosi svoju priču u okviru sudski zakletog vremenskog okvira.

A ipak, ta zgrada tada nije postojala.

Znajući ovo, zašto novinari i dalje odbijaju preispitati druge tvrdnje i provjeriti njihovu tačnost i vjerodostojnost?

2. Zašto se režiser bez stvarnog znanja o Michaelu Jacksonu ili slučaju osjeća kvalifikovanim da napravi dokumentarac o njemu?

Otkada je odlučio da se postavi u centar priče, Reed pokazuje da nema osnovno znanje o sudskom procesu, iznesenim optužbama, zakletim svjedočenjima, pa ni o samom Michaelu Jacksonu.

U intervjuu s Hadley Freeman za Guardian 18. decembra 2019. godine, Reed je izjavio: “Nisam čak ni znao, sve do pola snimanja dokumentarca, da je Billie Jean Jacksonova pjesma.”

Prilično je hrabro od režisera priznati da se nije ni potrudio istražiti osobu protiv koje podržava tako gnusne optužbe. A novinar ga zbog ove izjave nije ni propitivao. Zapravo, njegovo nepoznavanje Michaela Jacksona ili slučaja uopšte nije bilo dovedeno u pitanje. Umjesto toga, Freeman s oduševljenjem sugeriše da Reed dodatno “zabija nož u leđa” fanovima Jacksona. No, to i ne čudi, s obzirom da je Freeman intervju vodila neprofesionalno i sarkastično nazvala Michaela ‘Sveti Michael’, pa objektivnost ili kritički pristup režiseru očigledno nisu bili njeni prioriteti.

Kad su lažne tvrdnje o željezničkoj stanici dospjele u javnost zahvaljujući The Sun-u, Reed je pokušao izmijeniti narativ rekavši: “Da, čini se da nema sumnje oko datuma izgradnje stanice. Datum koji su pogriješili je kraj zlostavljanja.”

Ovom izjavom Reed direktno pobija tvrdnje Safechucka, koji je u brojnim pravnim podnescima izjavio da je navodno zlostavljanje završilo 1992. godine.

Dakle, ne samo da Reed ne zna ništa o Jacksonu, već se nije ni potrudio provjeriti tvrdnje koje iznose njegovi “glavni likovi”.

Da je samo preuzeo ulogu režisera i predstavio priču onako kako su je optužitelji ispričali, to bi bilo prihvatljivo. Ali on očito želi biti dio priče, što njegov nedostatak znanja čini još gorim.

Kada su optužitelji pozirali za Billboard fotosesiju, Reed je bio tamo, postavljajući se u centar kao da snimaju naslovnicu albuma. Bio je treća stolica na sceni tokom Oprahine emisije nakon emitovanja dokumentarca i proveo je posljednjih šest godina komentarišući i ubacujući se u svaku vijest povezanu s Jacksonom.

Iako nikada nije tvrdio da je stručnjak, spolja gledano, izgleda kao da koristi Jacksonovo ime kao odskočnu dasku za sopstvenu promociju, dok se potpuno zatvara za bilo kakvu kritičku analizu van svog eho mjehura, što samo dodatno dokazuje njegov nedostatak znanja o temi. Čini se da uživa u ulozi “glavne osobe za Michaela Jacksona”, a da zapravo o njemu ne zna ništa.

Ipak, novinarima to očigledno ne smeta.

3. Zašto je ‘Jer sam ja tako rekao’ jedino mišljenje?

Ovo je vjerovatno jedan od najčudnijih trenutaka otkako je film prikazan 2019. godine – nema dokaza, nema potkrepljenih činjenica, postoji samo: “Mi smo rekli da se to dogodilo, dakle dogodilo se.”

U mnogim pravnim slučajevima, tvrdnja da se nešto dogodilo bez dokaza obično se smatra nedovoljnom. Međutim, u slučajevima zlostavljanja, sudovi ponekad ne zahtijevaju materijalne dokaze.

Ono što sud razmatra su dosljednost, detalji i vjerodostojnost, uzimajući u obzir i dodatna svjedočenja, dokumentaciju ili obrasce ponašanja.

I upravo ovdje su novinari trebali izazvati narativ ‘jer sam tako rekao’. Ako osjećaju da im je dužnost izvještavati o optužbama, onda im je obaveza i da ih provjere.

Ne samo da su oba optužitelja više puta mijenjala svoje tvrdnje, već su se i temelji njihovih priča urušili pod težinom vanjskog ispitivanja. Mnoge njihove tvrdnje iznose se s takvom sigurnošću, a ipak ih je lako pobiti (vidi: Željeznička stanica, Dan zahvalnosti, putovanje u Grand Canyon, Safechuckove laži o suđenju iz 2005. godine). Bilo koji novinar koji pristupa ovom slučaju nepristrasno trebao bi osjetiti sumnju – ili barem smatrati da treba preispitati ono što mu se govori. Baš kao što je to učinio sudija – kada je slučaj dva puta odbačen.

Sudija je dodatno izjavio da “nijedan razuman donosilac odluke ne bi mogao smatrati njihove priče vjerodostojnima.”

Dakle, ako su dosljednost, detalji i vjerodostojnost ključni faktori – kako to da novinari nisu vidjeli ove očite znakove za uzbunu?!

4. Zašto ne istražujete niz kontradikcija, promjena priča i zabrinjavajućih komentara optužitelja na isti način kao u bilo kojem drugom slučaju visokog profila?

Ovo se prirodno nadovezuje na prethodnu tačku.

Robson je između 1993. i 2011. godine jasno tvrdio da se ništa nije dogodilo. Svjedočio je na suđenju Jacksonu kao jedan od najvjernijih svjedoka odbrane. Pod zakletvom je izjavio da se ništa nije dogodilo, iznoseći precizne i čvrste detalje.

Međutim, od 2013. godine pokušava opravdati svoje snažno svjedočenje gomilom novih priča o tome kako ga je Jackson prisilio da svjedoči – tvrdnji koje su dokazano lažne. Ali, ako vjerujete Robsonovim novim tvrdnjama o njegovom svjedočenju, tada priznajte da je lagao pod zakletvom 2005. godine.

To bi ga činilo lažovom. Nema količine mentalne gimnastike ili “da, ali” opravdanja koja to mogu promijeniti.

Ako pak prihvatite njegovo svjedočenje iz 2005. godine i vjerujete da laže od 2013. godine – to ga i dalje čini lažovom.

Bilo kako bilo, Robson je jasno izgradio reputaciju nekoga ko laže.

Naravno, to će biti ugušeno “stručnim objašnjenjima” o tome kako navodne žrtve mogu reagovati. Ali to ne mijenja činjenicu – koju god priču vjerovali, on je slagao o drugoj.

Također, uzmite u obzir njegove različite verzije priče o porodičnom putovanju u Grand Canyon 1990. godine – u jednoj verziji tvrdi da je otišao sa porodicom, dok u drugoj tvrdi da je ostao sam s Jacksonom na Neverlandu.

Ne samo da je Robson više puta mijenjao svoju priču pod izgovorom “evoluirajućih sjećanja” – pri čemu se ta sjećanja mijenjaju od ‘nisam se sjećao’ do ‘uvijek sam se sjećao’ – već je takođe dao i neke zabrinjavajuće komentare koje bi novinari i filmski autori trebali primijetiti.

Jedan od komentara s njegove web stranice posebno se izdvaja:

waderobson.com/wadeswindow/breaktoheal2

“Kao dijete, u nastojanju da preživim zlostavljanje i zbog straha koji me prisiljavao da o tome lažem porodici, prijateljima i u pravnim situacijama, potisnuo sam i otupio mnoge misli i emocije. Zato sam često u terapiji nailazio na zid kada sam pokušavao da se povežem sa svojim mlađim ja. Ali, slično onome što me prvobitno inspirisalo da progovorim: doživljavanje vizuelnih slika mog sina koji je seksualno zlostavljan i osjećaj duboke visceralne reakcije na to, u terapiji je moj sin postao ključna tačka pristupa malom Wadeu. Kada bih imao poteškoća s povezivanjem sa svojim mlađim ja, često bih zamišljao svog sina u traumatskoj situaciji iz moje prošlosti koju sam pokušavao da obradim. Tada bih mogao to duboko osjetiti, povezati se s onim što je mali Wade osjećao i sa onim što mu je zaista bilo potrebno da se izliječi.”

Do danas nije jasno jesu li ove izjave bile pomno proučene ili istražene od strane odgovarajućih osoba.
Kao što nas često podsjećaju kada je riječ o Jacksonu – da je to rekao neki slučajni tip s ulice, bi li to bilo prihvatljivo?

Zašto novinari ovo ne istražuju?

Ali ovo nije isključivo za Robsona. Safechuck je rekao nešto slično u svojoj prijavi iz marta 2015. godine kada je izjavio:

“Oženio sam se i dobio sina. Nastavio sam živjeti u poricanju i tajnosti. Nakon što je moj sin rođen 2010. godine, moj strah od otkrivanja postao je jači jer sam shvatio da sada i drugi ljudi postaju dio mog života i da ih uvlačim u to. Počeo sam shvatati koliko su nevina djeca zaista, i počeo sam se brinuti da ću imati pedofilske porive.”

Da ovi muškarci nisu pokrenulii optužbe protiv Michaela Jacksona, svi bi tražili dublje ispitivanje tih komentara. Ipak, nismo vidjeli da je bilo koji novinar obratio pažnju na njih, postavio pitanja ili pokrenuo diskusiju oko njih.

Umjesto toga, vidimo novinara iz Guardiana kako žali: “Vidimo kako su se borili s depresijom kao odrasli, posebno otkako su i sami postali očevi.”

Postoji ogromna razlika između roditelja koji se bore s depresijom i davanja komentara koje su dali Robson i Safechuck. No, novinar vjerojatno nije svjestan onoga što su rekli jer je opseg njenog članka ponovo bio iz perspektive Dana Reeda i njegovog filma. Još jednom, glavni medijski članak nije osporio narativ, postavio suprotna pitanja niti zagrebao ispod površine – jer to jednostavno zahtijeva previše truda.

5. Zašto novinari izbjegavaju postavljati pitanja o dvostrukim standardima u medijskom izvještavanju o Michaelu Jacksonu kao rezultat filma Leaving Neverland?

Ovdje je očigledan dvostruki standard.

Novinari koji promovišu ideju da društvo treba prestati pričati o Michaelu Jacksonu i povući se iz njegovog naslijeđa – a opet, ne mogu prestati govoriti o njemu.

Ako zaista vjeruju da Leaving Neverland treba biti konačan sud o Jacksonu, onda bi trebali zatvoriti knjigu i krenuti dalje. No, umjesto toga, nastavljaju pisati o njemu, kritikovati projekte njegovog imanja i gurati ideju da je njihov pogled na Jacksona jedini valjan.

Uzmimo primjer MJ The Musical. Ako novinari misle da je pogrešno ili neetično postojanje predstave o Michaelu Jacksonu, ne bi trebali prihvaćati besplatne ulaznice ili prisustvovati. Ostanite dosljedni svojim etičkim principima.

Isto vrijedi i za Dana Reeda. On optužuje Jacksonovo imanje za eksploataciju Jacksona kao “kravu muzaru”, dok istovremeno pretvara Leaving Neverland u trilogiju koja će završiti 2026. godine, koristeći Jacksonovo ime kako bi povećao svoju medijsku prisutnost, osigurao sesije za fotografije i sakupljao nagrade.

Ipak, novinari odbijaju ukazati na Reedove očite napore da održi narativ o Michaelu Jacksonu i njegovu kontroverzu.

Zaključno, čini se da žele da vi otkažete Jacksona, dok oni i dalje profitiraju od njegovog imena.

6. Šta ako NISAM U PRAVU?

Od 2019. godine, kada su svi mainstream mediji počeli pratiti slučaj zahvaljujući ogromnim PR naporima Channel 4, jednostavno je postao medijski narativ da je “Michael to učinio.”

Ipak, malo – ako ih i ima – novinara je postavilo pitanje da li bi njihov stav mogao biti pogrešan. Ovo je jasan dokaz Dunning-Kruger efekta.

Dunning-Kruger efekat je kada ljudi koji ne znaju mnogo o nekoj temi misle da znaju puno.

Mnogi novinari nisu proučavali pravni slučaj, sudske transkripte, FBI dosijee i umjesto toga se oslanjaju na informacije površinskog nivoa, lične percepcije i medijske narative. Osjećaju se osnaženo jer su gledali dokumentarac i imali pristup njegovom režiseru – a to im je dovoljno da zrače prekomjernim samopouzdanjem i iznesu svoje mišljenje u svijet.

To je prostor u kojem je riječ Reeda, koji je, prema vlastitom priznanju, znao vrlo malo o Jacksonu, cjenjenija od riječi Toma Mesereaua, Jacksonovog advokata na suđenju koji je mjesecima razgovarao i intervjuirao Wadea Robsona, a više od 2 godine proučavao svaki dokument vezan uz optužbe protiv Michaela Jacksona.

To je razumljivo. Za novinare koji istražuju slučaj, priznanje da su pogriješili značilo bi:

1. Prihvatiti da su zavaravali javnost decenijama
2. Da su stali na stranu lažnih optužitelja koji su tražili novčanu korist
3. Da su ignorisali ili iskrivili dokaze umjesto da su ih stvarno istraživali.

Naravno, mogli bi me lako pitati: “Pa, šta ako si ti u krivu?” – na šta je moj odgovor jednostavan: Dok mi ne pružiti konkretne dokaze koji dokazuju da sam u krivu, održaću stav da nisam u krivu. Proučavao sam tvrdnje. Čitao sam dokumente. Ako novinari to ne mogu reći za sebe, nemaju pravo osporavati stav bilo koga drugog. Tu postoji određeni nivo mladalačke arogancije.

Jedan novinar iz NME-a mi je jednom rekao: “Ako novi dokazi izađu, da li bi to promenilo tvoje mišljenje?” na šta sam odgovorio da je Jackson bio istraživan više od 25 godina, pa kakve nove dokaze ona zapravo očekuje?

I tu se razlikujemo jer im možemo pružiti neosporne dokaze da ono što tvrde nije tačno i umjesto da to priznaju, stavljaju prst u uho, lupaju nogama, nazvaju vas “apologetom” i ukopavaju se u svom stavu.

Kako iko može pogledati tu priču o željezničkoj stanici i planove izgradnje i ne reći: “Čekaj malo…!”

Sigurno je da ako postoji činjenična osnova koja dokazuje da se nešto nije desilo, to je bolja pozicija nego ubjeđivati sebe da jeste, jer ste to vidjeli na televiziji i priče su vas rasplakale.

7.Zašto Leaving Neverland treba dijelove 2 i 3?

Ako biste napravili anketu među ljudima koji su se pitali kako Robson i Safechuck napreduju sa svojim građanskim tužbama protiv Jacksonovog imanja nakon gledanja Leaving Neverland, rezultati bi bili nula.

Jer Leaving Neverland nije spomenuo da Robson i Safechuck tuže Michaelovo imanje za stotine miliona dolara. Da jeste, to bi gledaocim pokazalo skriveni motiv.

Režiser je brzo sugerisao da je film o emocionalnim iskustvima. Navodno u četiri sata filma nije bilo prostora da se kaže “A sada tražimo milione dolara.”

Umjesto toga, osjetio je da je potrebna drugačija epizoda šest godina kasnije, i to baš mjesec dana prije nego što je biografski film o Michaelu Jacksonu prvobitno trebao biti objavljen. (Prošle godine je najavljeno da će izlazak filma biti odgođen za oktobar.)

Ovaj dio jednostavno odiše očajem. Prvo, odluka da se nazove “Surviving Michael Jackson” (“Preživljavajući Michaela Jacksona”) je očiti pokušaj da se iskoristi naziv dokumentarca iz 2019. “Surviving R. Kelly”. Reed možda pokušava izazvati sličan javni odgovor i pokušava učiniti naziv “Surviving” sinonimom za sve programe o tvrdnjama o zlostavljanju.

Drugi dio se bavi uticajem prvog filma i uključuje trailer u kojem Robson i Safechuck izražavaju želju za “njihovim danom na sudu.”

Sjetite se, ovo je građanski slučaj, a ne krivični. Dakle, dan na sudu je o pokušaju da dobiju milione dolara. Ništa više. Kada suđenje počne 2026. godine, režiser će imati još teži zadatak uvjeriti gledatelje da je ovaj građanski slučaj o “pravdi”, kada će financijski iznos biti jedina relevantna stvar na koju će se morati usmjeriti u svom trećem filmu.

Takođe je pomalo ironično jer je Robson već imao svoj dan na sudu 2005. godine sa jasnim svjedočenjem.

Važno je, međutim, zapamtiti da, iako je Michael Jacksonovo ime to koje se koristi za prodaju ovog filma, nisu oni zapravo tužili Michaela Jacksona, jer nije moguće tužiti preminule. Umjesto toga, tuže Jacksonove kompanije, navodeći da su ove institucije omogućile i nisu spriječile navodno zlostavljanje.

Evo gdje stvari postaju zanimljive. Michaelovo imanje vrijedi nekoliko milijardi dolara, pa je potraživanje isplate logičan izbor.

Ako smatraju da su Jacksonove kompanije odgovorne, zašto ne tuže i pojedince unutar tih kompanija? Ako je tvrdnja da je kompanija “omogućila i nije spriječila zlostavljanje”, ne bi li oni koji su navodno igrali ulogu takođe trebali biti odgovorni?

Ili je samo u pitanju to što ti ljudi nemaju milijarde?

Sigurno, ako su ti pojedinci u kompanijama omogućili navodno zlostavljanje, oni su takođe opasni predatori i trebaju biti imenovani i otkriveni?

Ili je možda u pitanju to što su živi, borili bi se protiv tvrdnji i tužili?

Neprestano smo slušali od 2019. godine novinarski apsurdni narativ da je Jackson bio “moćna” figura koja je sve držala pod “kontrolom”. Ipak, svi ovi ljudi za koje je navodno imao moć nad njima, i dalje ostaju nespomenuti i “neotkriveni.”

Srećom, neki novinari počinju postavljati pitanja zašto je potreban drugi dio i zašto opet režiserovo namjerno izostavljanje ravnoteže vodi narativ, pri čemu Financial Times napominje: “Ali Reed možda premalo radi na tome da adresira kritike jednostranosti koje su bile upućene prvom filmu… ističe se da nema novih svjedočenja od ikoga ko je poznavao ili radio s pjevačem.”

Novinari bi trebali pitati zašto i dalje pratimo dvojicu muškaraca sa nekonzistentnim pričama dok traže milione od kompanija – koristeći ime preminulog pojedinca da to učine.

Može se to obojiti na bilo koji način – negativne posljedice, obožavatelji, “umor” – ali drugi dio je o novcu. Koliko optužitelji pokušavaju dobiti na sudu i možda koliko filmaši pokušavaju zaraditi koristeći Jacksonovo ime ponovo kao “kravu muzaru”.

8. Zašto je uvijek riječ o novcu?

Nema sumnje da ova tačka uznemirava novinare koji su se uklopili u kamp “Michael Jackson je bio kriv”, ali ona ostaje validna kada se optužbe razmotre u kontekstu.

Prvo se radilo o podnošenju kasnog zahtjeva od povjerilaca pod pečatom, zatim se radilo o pričama koje su pričali, a sada se radi o “danu na sudu.” – Ipak, osnovna stvar u svim tim uglovima je višemilionska građanska tužba.

Važno je zapamtiti da ne tuže za simboličnu sumu od 1 dolara (pogledajte: Mueller protiv Swift). Tuže za milione dolara. Jer, ovo je oduvijek bilo o građanskoj tužbi u njenoj suštini.

To je takođe razlog zašto gledaoci nisu obaviješteni o građanskoj tužbi u prvom filmu, jer znaju da bi to izazvalo ozbiljne crvene zastavice u vezi s vjerodostojnošću.

Leaving Neverland 2 navodno završava isticanjem otvaranja MJ The Musical u Londonu. Tu film dolazi u sukob s optuživačima. Ako optuživači žele dobiti višemilionski isplatu od Jacksonovog imanja u građanskom suđenju, treba im da Jacksonovo imanje bude profitabilno. Ako nema novca, nema ni potencijalne isplate.

To je dodatno potvrđeno kada je Robsonu postavljeno pitanje od strane TMZ-a u martu 2019. godine, treba li Jacksonovu muziku zabraniti, na šta je Robson odgovorio: “To nije baš moj problem, to je individualno putovanje svakog pojedinačno.”

Naravno, Robsonu nije stalo do toga da Jackson bude trajno otkazan, jer ako prodaja Jacksonove muzike prestane i njegovo imanje presuši, nema zlata za potraživanje.

S druge strane, filmski producenti ne trebaju da Jacksonovo imanje bude financijski uspješno jer njihov film nije zavisan od bankabilnosti imanja. To je vjerovatno razlog zašto se pretvaraju da dovode u pitanje moralnost angažovanja s Jacksonovim brendom i naslijeđem.

Ako je ovo uvijek bilo o “potrebi za pričanjem” i “kreiranju šireg razgovora”, onda bi tužili za 1 dolar, znajući da nikakva količina novca ne bi promijenila ono što tvrde da su iskusili. Jer ako je pravda stvarni cilj, onda ona ne bi trebala imati cijenu – posebno onu koja se mjeri u milionima.

9. Zašto bi Jacksonovo imanje trebalo uključiti ove optužbe u svoja buduća djela ako je njihov stav da one nisu tačne?

Ovaj argument je jednostavno bizaran. Neki novinari zaista vjeruju da bi Jacksonovo imanje trebalo uključiti optužbe protiv njega u bilo kojem prepričavanju njegove priče. A ako to ne učine? Uobičajeni gnjev – optužbe za sanitiziranje, “ispiranje” i previše naklonosti prema Jacksonu.

Šok, užas – Kompanija koja zastupa Jacksonovo ime i naslijeđe zapravo ga podržava.

Skoro je smiješno da u 2025. godini ovo treba objašnjavati s tako jednostavnim tonom, ali evo…

Michael Jackson je uvijek tvrdio da je nevin. Njegovo imanje postoji da bi predstavljalo njegove interese, ime i poziciju. Tako da, prirodno, imanje nastavlja podržavati stav koji je Jackson zauzeo u životu.

Tako. To nije bilo teško razumjeti.

Štaviše, Jacksonovo imanje je provelo više od decenije na sudu boreći se protiv ovih optužbi jer tvrde da su lažne. Ako je njihov cijeli pravni stav da su optužbe bez osnova, zašto bi ih, pobogu, dobrovoljno uključivali u Jacksonovu priču?

Da li bi imalo smisla isticati gradnju željezničke stanice na Neverlandu u decembru 1993. godine, što dokazuje veliku vremensku nedosljednost? Ili kako je Jackson bio u Australiji za Dan zahvalnosti 1988. godine – što znači da nije mogao biti u Los Anđelesu, kako je Safechuck tvrdio?

Tražiti da imanje uključi ove optužbe je kao očekivati da promotivni video kompanije prikazuje sve njegove recenzije sa jednom zvjezdicom. To se jednostavno ne dešava.

Kao što sam već rekao i osjećam potrebu ponovo reći, a sigurno ću to morati reći i uz biografski film… Svaki novinar ili kritičar koji želi da vidi pozorišnu predstavu ili film o nečijem životu, uključujući tuđu tvrdnju o zlostavljanju, postavljen uz katalog najvećih hitova… treba da prodrma glavom.

10. Zašto novinari prikazuju Jacksonovo imanje kao moćnu silu koja utišava optuživače, dok potpuno ignorišu ogromnu medijsku mašineriju koja je podržala Leaving Neverland?

Ako je ikada postojao primjer dokumentarca koji je bio podržan od strane mainstream medija bez ikakvog pitanja, to je bio Leaving Neverland. Iako je Ofcom tvrdio da film nije prekršio svoje standarde emitovanja, činjenica da mu nedostaju “tačnost i nepristrasnost” i da nije “štitio publiku od zavaravajućeg sadržaja” sugeriše suprotno. BAFTA-ini etički standardi filmske produkcije pozivaju na odgovornost u pričanju priča i izbegavanje lažnih predstava – nešto što film nije ispoštovao – a ipak je osvojio nagradu BAFTA za dokumentarac. Etičke smjernice Directors UK pozivaju režisere da provjere informacije i izbegavaju zavaravajuće narative, dok su u isto vrijeme transparentni u vezi sa montiranjem i kontekstom.

Program je dodatno podržan od strane Channel 4 u Velikoj Britaniji i HBO-a u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je uživao u opsežnoj PR podršci kroz zapadnu mainstream medijsku industriju.

Ova ideja da je ovo borba Davida protiv Golijata zapravo je tačna, ali ne na način na koji je oni predstavljaju. Ovo nisu dva muškarca protiv imanja od 2 milijarde dolara, kao što je priča koja se servira.

Evo nekoliko brojki za vašu razmatranje.

U 2019. godini, prihod od pretplata HBO-a dostigao je 5.81 milijardi dolara – porastao je na 6.09 milijardi dolara u 2020. godini i 7.72 milijardi dolara u 2021. godini. Godine kada je Leaving Neverland emitovan, HBO je potrošio 2.5 milijardi dolara i ostvario jednaku zaradu od 2.5 milijardi dolara. Do 2022. godine, AT&T je izvijestio o gubicima od 3 milijarde dolara zbog HBO Max-a.

U međuvremenu, Channel 4 je angažovao Maggie Gaudin i Dana Reeda za još jedan dokumentarac 2022. godine, što pokazuje njihovu kontinuiranu investiciju u saradnju sa režiserom koji očigledno ne provjerava uvijek činjenice. U 2019. godini, Channel 4 je potrošio £660 miliona na sadržaj, od čega je £492 miliona otišlo na originalne produkcije. U svom godišnjem izvještaju spominju Leaving Neverland 17 puta, slaveći njegov uticaj.

Unatoč finansijskim problemima poput gubitaka sa HBO Max-om, oba kanala su iskoristila svoju kombinovanu milijardersku moć kako bi pogurali film, osigurali medijsko pokriće i podršku, dok su drugi profitirali od imena Michaela Jacksona.

Dokazi o njihovoj opsežnoj PR strategiji pojavili su se kada je interni PR Channel 4 veselo podijelio medijsko pokriće na svom javnom Twitteru, dok su novinari opisivali svoja ‘strašna’ iskustva na privatnim projekcijama – na kojima su im služene besplatne kokice.

Premijera filma na Sundance festivalu otišla je još dalje, hvaleći se s terapeutima koji su bili prisutni za “traumatizirane” gledaoce. Međutim, ako su takve mjere zaista bile potrebne, zašto je emisija emitovana u udarnom terminu?

Ogromna finansijska i medijska moć koju su imali HBO i Channel 4 nadmašila je Jacksonovo imanje – malu operaciju koju vodi samo nekoliko ljudi. Dok imanje ima pravne resurse, nikada ne bi moglo parirati ogromnom dosegu, uticaju i koordiniranoj medijskoj promociji ovih korporacija koje vrijede milijarde dolara. Na kraju, Leaving Neverland nije bio samo o Michaelu Jacksonu – bio je i o snazi velikih medijskih igrača koji oblikuju narative, kontrolišu javnu percepciju i pretvaraju kontroverze u novac.

Za svakog novinara koji piše o ovome, priznavanje neravnoteže moći značilo bi otkriti vlastiti izvor i dodatno naglasiti vlastitu pristranost u izvještavanju o optuživačima Jacksona. Inače, ovo je pitanje koje bi novinari svakako trebali postaviti.

11. Nakon Leaving Neverland, zašto mediji dosljedno ignorišu ili odbacuju glasove koji brane Michaela Jacksona, uključujući i one koji imaju neposredno znanje o optužbama?

Tokom svog života, Jackson je bio u kontaktu s hiljadama ljudi – neki su bili prijatelji, neki kolege, a neki zaposlenici. Mnogi od tih ljudi imaju uspješne karijere izvan rada koji su obavljali s Jacksonom i i dalje govore u njegovu korist. Nikada ne dobijaju istu platformu koju bi imali da su se iznenada pridružili njegovim optuživačima.

Uzmimo, na primjer, radnike iz Neverlanda – bivša sobarica i prevarantica Adrian McManus bila je platformirana nebrojeno puta od izlaska Leaving Neverlanda. McManus je pokušala i nije uspjela tužiti Jacksona 90-ih kao dio kolektivne tužbe i prijetila je da bi mogla biti „materijalni svjedok“ u građanskim i krivičnim suđenjima protiv njega. Takođe je pronađeno da je prevarila troje djece za više od 15.000 funti iz njihovog imanja. Ipak, 60 Minutes Australia nastavlja ponovo postavljati njihov intervju s McManus pod nazivom „What the Maid Saw“ kako bi privukli gledaoce i zaradili.

Međutim, mnogi drugi zaposlenici Neverlanda govore u Jacksonovu korist, ali nijednom od njih nije dana mainstream platforma, ili ih se odbacuje kao „pristrasne“. Što bi to onda značilo za McManus?

Drugi primjer je Brett Barnes. Barnes je bio prijatelj Jacksona u svojoj mladosti i stalno ga je branio. Barnes je takođe bio neprestano podvrgnut medijskoj istrazi zbog svojih jasnih i čvrstih izjava da se ništa nije dogodilo. Isto vrijedi i za Macaulayja Culkina, kako se može vidjeti u izvještaju Vanity Faira o Leaving Neverland. Novinar Christopher Rosen navodi: „Ali unatoč Culkinovim poricanjima, njegovo prijateljstvo s Jacksonom – koje je počelo kad je Culkin bio dijete; Jackson je bio 22 godine stariji od njega – i dalje je predmet spekulacija za mnoge, uključujući neke od Culkinovih kolega glumaca.“

Pogledajte jezik koji se koristi – „poricanje“. Culkin ništa ne poriče. Čvrsto vam kaže da se ništa nije dogodilo.

Čini se da „želja“ za postojanjem „žrtava Jacksona“ čini ovakvu medijsku naraciju pristrasnom i duboko zabrinjavajućom. Zašto se vjeruje sa 100% sigurnošću samo ako osoba optužuje Jacksona, ali se klasificira kao „poricanje“ kada ga neko brani?

Mnogi novinari čini se da su pod uticajem potvrđujuće pristranosti, što znači da su skloni prihvatiti informacije koje se slažu s njihovim već postojećim uvjerenjima i odbaciti sve što im proturječi.

12. Zašto je toliko teško priznati lažne optužbe?

Zbog optužbi protiv njega, Jackson je postao žrtva neuspjeha establišmenta da dugo vremena pozove stvarne predatore na odgovornost. Danas postoji refleksna reakcija da se jednostavno prihvati i vjeruje optuživačima bez pravilnog istraživanja svakog slučaja dalje od onog “zato što sam rekao/la”.

Koliko god to bilo nelagodno, važno je razmotriti šta se kaže, istražiti valjanost tih tvrdnji, a zatim odlučiti koji je pravi stav za zauzeti.

Gledanje TV programa i intervjuisanje njegovog režisera jednostavno ne daje dovoljan uvid za bilo kojeg novinara da potom izlazi u svijet sa svojim člancima prepunim mišljenja.

Lako je razumjeti tok razmišljanja – ako brane Jacksona, riskiraju potencijalnu reakciju, optužbe da su “apologeti” ili gubitak kredibiliteta sa određenom publikom ili podržavateljima.

Za mnoge novinare je lakše svrstati Jacksona u isti koš sa stvarnim predatorima, jer se osjećaju sigurnije idući s “optuženim” sentimentom, nego ga izazivati.

Čini se da niko, zapravo, ne želi plivati protiv struje… ili čak umočiti nožni prst u vodu, što je čudno jer statistike Jacksona ne lažu – MJ The Musical je globalni uspjeh s rasprodanim ulaznicama mjesecima unaprijed. MJ One u Vegasu ima osam rasprodanih predstava svake sedmice. Jacksonova muzika (streaming) nastavlja garantovati da je na vrhu svjetskih listi.

Ipak, umjesto da razumiju stvarni javni sentiment, mnogi novinari žele ugoditi maloj glasnoj gomili virtuelnih signalizatora i samozadovoljnih pojedinaca, koji takođe nisu istraživali slučaj, ali žele da svi prihvate njihov pogled na stvar zbog emocionalnog uticaja koji je imao na njih.

Sjećam se uznemirujuće objave na Twitteru jednog takvog signalizatora koji je sugerisao da je bolje podržati svaku optužbu, čak i ako postoji mogućnost da su lažne, jer to osigurava da ništa nikada ne promakne. Ovo je opasan sentiment.

Ako nas je istorija nešto naučila, to je da lažne optužbe nisu samo moguće, već mogu imati devastirajuće posljedice. Pogledajte slučaj Carla Beecha i Operaciju Midland – skandal u kojem su lažne tvrdnje o istorijskoj zloupotrebi doveli do toga da su nevinim ljudima uništeni životi dok su mediji i vlasti slijepo prihvatali optužbe bez pažljivog istraživanja.

Novinarima rijetko prave pauzu da razmotre sve strane rasprave jer potreba da budu prvi, uhvate klikove, zadovolje urednike i oglašivače i žive u samopohvalnom balonu zahvalnosti nadmašuju istraživanje, ispitivanje i traženje stvarne istine.

Kao što je bio slučaj sa prvim filmom 2019. godine, jako vjerujem da će mnogi novinari ponuditi jedini odgovor svima koji se usude izraziti pretpostavku da Michael Jackson nije kriv biti: „Pogledaj dokumentarac.” To je bila glavna izreka koja je novinarima davala osjećaj superiornosti kao da je ‘dokumentarac’ toliko neprobojan da je to jedini odgovor koji vam je potreban.

Za svakog novinara koji misli da je „Pogledaj dokumentarac“ najbolja linija odbrane, moj odgovor je jednostavan…

Pročitajte sudske transkripte.

Bili su toliko nesvjesni onoga što se zapravo događa, zbog čega su reagovali dramatično iznenađeni i s hitnošću nakon što je Leaving Neverland emitiran, kao da su ove optužbe potpuno nove, uprkos tome što su postojale šest godina prije toga. To je ružna refleksija lošeg novinarstva, koja jasno pokazuje koliko mogu biti lijeni i ponavljajući, da bi mogli nositi majicu s natpisom – “Pogledao sam TV emisiju, sada mislim da sam stručnjak.”

Razumijem da je ovo veliki udarac za medijsku klasu. Ali, ljudi, hajde! Tvrdoglavi ste i odbijate čak razmotriti informacije koje vam se prezentuju van filma i mislite da znate najbolje. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg postoji kontinuiran pokret u odbrani Jacksona nije da su to “ludii” obožavatelji koji odbijaju prihvatiti ono što se govori. To je zato što su zapravo slušali šta se kaže i kopali dublje da bi saznali da li je to istina. Nije njihova krivica što su tvrdnje protiv Jacksona iz dokumentarca Leaving Neverland toliko lako opovrgnute kao neistinite. To su jednostavno činjenice.

Ali, razumijem. Priznati da ste prevareni mora biti gorka pilula za progutati. Ali slatkoća se može naći u prisjećanju na to šta je pravi novinarska integritet, pauzirajući ispranu mržnju prema Michaelu Jacksonu i bolje sagledavajući stvari.

Pez Jax / MJLOE.net

Vezani tekstovi