Napisao Andy Healy za Albumism, 27.10.2021.The following article was originally published on Albumism.com here.
Sretna 20. godišnjica deseto i posljednjem studijskom albumu Michaela Jacksona, Invincible, koji je originalno objavljen u Velikoj Britaniji 29. oktobra 2001. i u Sjedinjenim Državama 30. oktobra 2001. godine.
Kada razmišljate o muzičkom naslijeđu Michaela Jacksona i nizu hit albuma koje je isporučio, vjerovatno vam na pamet padaju zlatni dani Thriller-a (1982) ili inovacija Bad-a (1987) i Dangerous-a (1991). Jedan album koji nije toliko prepoznat ili slavljen je onaj koji se ispostavio kao Jacksonov nenamjerno posljednji album – Invincible, objavljen 2001. godine.
Invincible je debitovao na vrhu top-lista po izlasku, ali, za razliku od njegovih ranijih albuma, brzo je pao i nije imao uobičajenu dugovječnost Jacksonovih izdanja. Ovo je uglavnom bilo rezultat zategnutog i na kraju neprijateljskog odnosa između Jacksona i njegove izdavačke kuće Sony, koja je u početku podržala album, ali je ubrzo odustala od planirane promocije i loše upravljala singlovima. Uz to, otkazana svjetska turneja nakon napada 11. septembra ostavila je Jacksona s albumom koji je više bio krik u prazninu nego seizmički pomak, kakav su njegova prethodna izdanja obično izazivala.
Poznat po tome što je njegovo snimanje trajalo dugo, Invincible je s vremenom postao težak teret sam po sebi, jer su se početne sesije snimanja krajem 1997. godine razvukle na skoro četiri godine. Svake godine očekivanja su rasla, a zatim splašnjavala. Sav zamah stečen briljantnim albumom HIStory (1995) uskoro je nestao, dok su pop i R&B publika počele krunisati nove nasljednike pop trona. To je, naravno, stavilo dodatni pritisak na izlazak albuma Invincible, a mnogima koji su ga doživljavali više kao Jacksonov pokušaj povratka nego kao naredno poglavlje njegove slavne karijere.
Po izlasku, album je naišao na mlake recenzije, a mnogi u fan zajednici, uključujući i mene, smatrali su da je album neskladno složen ili da pati zbog načina na koji su pjesme poredane. Takođe se činilo previše razvučenim. Dok je Jackson obično bio inovator na čelu popularne muzike, Invincible (žrtva dugotrajnog snimanja) je u pojedinim dijelovima zvučao kao neko ko pokušava sustići aktuelne trendove.
To ne znači da Invincible nema svoje vrhunske trenutke. Svaka pjesma, kada se posmatra zasebno, ima svoje kvalitete i zaslužuje mjesto na albumu. Međutim, kada su sve sklopljene i poredane na način na koji su predstavljene, krajnji rezultat djeluje manje snažno nego što bi trebalo. Kao što se često raspravljalo, album bi možda bio jači da je sveden na deset pjesama umjesto šesnaest.
Sada, s dvadeset godina vremenske distance od njegovog izlaska, neke od kritika da album “sustiže trendove” djeluju besmisleno, jer njegove plesno orijentisane pjesme iznenađujuće dobro odolijevaju vremenu. Otvarač albuma, Unbreakable, udara snažno i korača s prkosnim stavom, dok su Jacksonovi lebdeći vokali u pred-refrenu podržani nadahnutom preradom pjesme Unbelievable The Notorious B.I.G.-a. Prikladno, Biggie se pojavljuje u posthumnom rap segmentu preuzetom iz You Can’t Stop The Reign Shaquillea O’Neala, koji ovdje djeluje prirodnije nego u originalu.
Slično tome, naslovna pjesma Invincible snažno se oslanja na hip-hop groove, dok Jackson donosi priču o neuzvraćenoj ljubavi koja tjera na ritmično klimanje glavom. Produkcija na ovoj pjesmi posebno se ističe, s Rodneyjem Jerkinsom koji spaja svoje oštre beatove s Jacksonovim sklonostima ka širokim, melodičnim harmonijama.
Jackson spaja prošlost i sadašnjost u You Rock My World, pjesmi koja podsjeća na opuštenu, laganu atmosferu hitova iz ere Off The Wall (1979). Šteta što se nije više oslonio na taj zvuk i umjesto sterilnijih sintetičkih gudača u refrenu, koristio bogatije orkestracije iz tog vremena. No, Jacksonovi vokali su ovdje jedni od njegovih najjačih, dokazujući da je glasovno i dalje bio u vrhunskoj formi.
Najveće iznenađenje i najinovativniji trenutak na albumu dolazi s glitch-heavy prethodnikom dubstepa – pjesmom Heartbreaker, koja je savršena za slušanje na slušalicama. Inspirisana tehnikom rezanja i spajanja zvuka po kojoj je poznat BT, pjesma je nepopustljiva plesna funk sila, koja spaja napete beatove s umirujućim harmonijama – kombinacija koja Jacksonove inovativne radove uvijek čini toliko očaravajućim.
Ali ne uspijeva svaki iskorak u plesnu arenu. Pjesma 2000 Watts, koju je producirao Teddy Riley, gotovo je odmah zaboravljiva i nedostaje joj uobičajena snaga koja je inače krasila saradnje između Jacksona i Rileya. Ipak, Riley se iskupljuje produkcijom na predivnoj i emotivnoj Heaven Can Wait, u kojoj strastveni Jackson moli svog tvorca za još vremena na Zemlji, pružajući vokalnu izvedbu punu snage.
Jacksonovi vokali takođe blistaju na akustičnoj baladi Don’t Walk Away i zavodljivoj, raskošnoj Break Of Dawn, koja je zaslužila da bude objavljena kao singl. U neočekivanom a cappella trenutku, čistoća Jacksonovog glasa dolazi do punog izražaja u uvodu i završetku pjesme Speechless, koja nažalost pati od previše sladunjave produkcije u ostatku pjesme. Ipak, ti uvodni i završni momenti izazivaju jezu.
Speechless je, u neku ruku, ogledni primjer svega što je dobro i loše na albumu. Pjesma gubi na snazi zbog pretrpane produkcije, koja djeluje kao da je na nju nabačen svaki mogući instrument, što je na kraju čini slabijom. Ali u tim ogoljenim trenucima na početku i kraju, kada su prisutni samo Jacksonovi vokali bez trikova i studijskih efekata, srž umjetnika zaista dolazi do izražaja.
“Prenapuhano” bi mogao biti prikladan opis slojevitosti pjesme Threatened, Jacksonove najnovije horor-tematske numere. Sa složenim kolažem raznih uvoda iz Zona sumraka, koji prizivaju jezivi rep iz groba domaćina Roda Serlinga, Threatened donosi prljavi funk ritam koji pulsira ispod Jacksonovih vokala. Iako je pjesma solidna, djeluje kao da Jackson ponavlja već istražene teme, tražeći svoju novu Thriller, ali u tome ne uspijeva.
Taj osjećaj poznatog prisutan je i u Cry, koja je na ovom albumu zamišljena kao gospel numera. I, budimo iskreni, to je sasvim pristojna pjesma, ali jednostavno ne pogađa istom snagom kao Man In The Mirror ili Will You Be There, uprkos promjeni tonaliteta i pokušajima emotivnih adlibova. Slično tome, Privacy je još jedna Jacksonova pjesma o progonstvu od strane medija, ali se ponovo stiče dojam da slušamo već ispričanu priču—samo manje upečatljivo. Nema sumnje u istinitost njegovog narativa—Jackson je nesumnjivo bio proganjan od strane medija—ali do ovog trenutka inovativnost suprotstavljanja kroz muziku izgubila je svoju prvobitnu snagu.
Jacksonove balade ponovo dolaze do izražaja u You Are My Life, pjesmi posvećenoj njegovoj djeci. Dirljivo? Da. Pristojna balada? Možda. Ali, s obzirom na to da je ovo jedna od pet balada na albumu, teško je ne pomisliti da bi se neka od njih mogla žrtvovati kako bi se postigla bolja ravnoteža albuma.
Na prvi pogled, izrazito slatka The Lost Children mogla bi izazvati kolutanje očima zbog njegove dobronamjerne, ali možda pogrešno usmjerene poruke. Međutim, Jackson je u ovu pjesmu ubacio skriveni audio detalj—samplicirajući glasove iz omiljene epizode Zone sumraka pod nazivom Kick The Can. U toj epizodi, ljudi u staračkom domu prisjećaju se radosti djetinjstva i kako ih je igra “kick the can” činila mladima—dok su igrali, bili su djeca, a kad su prestali, ostarjeli su. Ovim audio signalom Jackson zapravo ne oplakuje nestalu djecu, već djetinje srce koje odrasli gube kada ostave za sobom igre i snove mladosti.
Dok druge pjesme djeluju prenatrpano, Butterflies donosi prijeko potrebnu suzdržanost. Ovaj prelijepi neo-soul komad, koji potpisuju Andre Harris i Marsha Ambrosius, omogućava Jacksonu da se vine u visine sa svojim lepršavim vokalima, dodatno obogaćenim soul dionicama Ambrosius. Ova baršunasto glatka pjesma zaslužila je više od puke radijske promocije.
Ali možda je muzička nepravda za Invincible to što je njegov vrhunac, Whatever Happens, gdje Jackson prihvata afro-latino ritmove dok pripovijeda priču o nevolji i obećanju, uglavnom marginaliziran u širem kontekstu Jacksonove muzičke karijere. Uz Carlosa Santanu kao Jacksonovog gitarističkog majstora tog trenutka, pjesma se urezuje u dušu i zaslužuje istaknuto mjesto u Jacksonovom katalogu, a ne da bude samo duboko urezani komad.
Je li Invincible Jacksonov najbolji album? Mislim da bi se većina obožavatelja i kritičara složila da nije. Ali, zaslužuje li biti toliko kritiziran kao što je to sada? Vjerovatno ne. Da, pati zbog previše plesnih pjesama na početku koje ga čine teškim za praćenje u sredini. I da, tu su previše poznati obrasci u pjesmama poput Privacy i Threatened. I da, pet balada možda je previše za jedno slušanje.
Ali, Invincible ima više od svog fer dijela briljantnih trenutaka koji podsjećaju koliko je Jackson bio darovit kao pjevač i kantautor. U konačnici, Invincible je album koji vrijedi ponovno slušati. Možda vas iznenadi, i možda otkrijete novu omiljenu pjesmu među tim numerama.
albumism.com / MJLOE.net
U istoj kategoriji
