Napisao Andy Healy za Albumism, 19.05.2022. The following article was originally published on Albumism.com – here
Sretna 25. godišnjica Michael Jacksonovom albumu Blood on the Dance Floor: HIStory in the Mix, koji je originalno objavljen 20. maja 1997. godine.
Michael Jackson je često bio kritikovan zbog života u fantastičnom svijetu, odvojenom od stvarnosti. Kritičari su ukazivali na pjesme poput Smooth Criminal, Beat It i Thriller kao dokaz Jacksonove navodne neautentičnosti i udaljenosti od “stvarnog svijeta”. Kao da je živio u nekom svom balonu, gledajući svijet iza visokih sigurnosnih kapija, umjesto da u njemu zaista učestvuje.
Istina je da su mnoge Jacksonove pjesme bile dramatizirane priče u trećem licu. Ali za svaku Smooth Criminal, postojale su i pjesme koje su davale uvid u njegovo jedinstveno odrastanje, njegov pogled na svijet i mjesto koje je u njemu zauzimao. Pjesme poput Destiny, That’s What You Get (For Being Polite), Wanna Be Startin’ Somethin’, Billie Jean i Will You Be There crpile su iz njegovih ličnih iskustava i suočavanja sa slavom, kao i života pod reflektorima još od ranog djetinjstva.
Godine 1995., objavom albuma HIStory: Past, Present and Future, Book 1, Jackson je izdao vjerovatno najličniji i najintrospektivniji album svoje karijere. Okrenut i prema vlastitim unutrašnjim borbama, ali i prema načinu na koji ga mediji predstavljaju te globalnim društvenim problemima, Jackson je ogolio slojeve pažljivo izgrađene showbiz ličnosti i pokazao čovjeka iza maske.
Ovaj proces se nastavio iznenadnim izdanjem albuma Blood on the Dance Floor: HIStory in the Mix 1997. godine – zbirkom remiksa pjesama s HIStory projekta, upotpunjenom s pet potpuno novih pjesama koje su snimljene (ili dorađene) dok je Jackson bio na turneji u sklopu promocije albuma HIStory.
Iako su remiksevi predstavljali novu priliku da Jackson zapali plesne podije širom svijeta, upravo su te nove pjesme bile intrigantne zbog svoje hrabrosti i spremnosti da dublje zagledaju u odraz čovjeka u ogledalu.
Za potrebe ove retrospektive, fokus će biti upravo na tih pet novih pjesama i na ono što su otkrile o Jacksonu i poruci koju je pokušavao prenijeti.
Naslovna pjesma Blood on the Dance Floor, odbačena tokom snimanja albuma Dangerous 1991. godine, pojavila se u trenutku kada je publika bila izuzetno znatiželjna o tome kojim će muzičkim putem Jackson dalje krenuti. Otprašivši pjesmu koju je producirao s Teddijem Rileyjem, Jackson se vraća poznatom teritoriju New Jack Swinga (uz očigledne sličnosti s Remember The Time) i još jednoj od svojih čestih tema – priči o zavodljivoj femme fatale. I opet, u Jacksonovom univerzumu, promiskuitet dolazi s cijenom – u ovom slučaju, sa sedmoinčnim nožem. Njegova sposobnost da napravi vrhunsku plesnu pjesmu nikada nije bila upitna, a s ovom pjesmom tu reputaciju samo potvrđuje.
Još jedan ostatak iz Dangerous sesija, ovaj put u saradnji s dugogodišnjim saradnikom Bryanom Lorenom, Superfly Sister je pjesma o tjelesnoj požudi, prožeta dozom opreza i razuma, i donosi čvrstu funk energiju. Iako nije jedna od Jacksonovih najupečatljivijih plesnih numera, Superfly Sister i dalje pokazuje da su čak i njegovi odbačeni radovi dovoljno moćni da bi ih drugi izvođači rado prisvojili kao svoje.
Gotik spoj pjesama Ghosts i Is It Scary pruža uvid u Jacksonov kreativni proces, kao i rad njegovih saradnika — prva je koproducirana s Teddijem Rileyjem, dok je druga proizašla iz saradnje s legendarnim dvojcem Jimmy Jamom i Terryjem Lewisom. Obje pjesme dijele slične motive i stihove, te otkrivaju Jacksonovu svjesnost o tome kako ga svijet sve više doživljava kao čudaka, kao neku vrstu cirkuskog fenomena u karijeri koja je bila “najveći šou na zemlji”.
Poput istraživanja tamnih hodnika uklete vile, Ghosts vodi slušaoca u potragu za izvorom nevidljive prijetnje. Uz zveckajući ritam i gotičke zborske dionice, pjesma razmatra tragove koje su ostavili oni koji su željeli naštetiti Jacksonu i pokušava razumjeti njihove motive.
Koristeći metaforu doma — mjesta lične tišine i mira — Jackson uspijeva oslikati napade na vlastiti privatni život kao niz prijetnji i izdaja koje dolaze sa svih strana. Ti nevidljivi napadači sa skrivenim namjerama predstavljaju “duhove” o kojima pjeva. U refrenu dovodi u pitanje njihove motive i umišljeno pravo da “plaše moju porodicu” i “tresu moje porodično stablo”, zaključujući da ih pokreće prokletstvo ljubomore (možda i iznutra i izvana — iz vlastitog kruga i šireg svijeta).
Zamotana u hipnotički ritam, Ghosts je lična priča iza kapija — ona koja je zaslužila bolju priliku da izađe i bude shvaćena.
Ako je Ghosts pjesma o prijetnjama koje dolaze iznutra, iz same kuće, onda je Is It Scary pogled izvana, s druge strane kapije. U tom trenutku Jackson je bio potpuno svjestan kako ga svijet vidi — kroz prizmu koju su oblikovali tabloidi. Njegova uloga “čudovišta sa strane” jasno je istaknuta u pred-refrenu gdje pjeva: “Biću tačno ono što želiš da vidiš / Ti si taj koji me izaziva jer želiš / da budem stranac u noći.” Ipak, u sljedećem prolazu okreće situaciju, poručujući da, ako si voljan da pogledaš dublje od te slike koju si stvorio, možeš vidjeti “istinu i čistoću” u usamljenom srcu. Kao da kaže: ako si me već odlučio staviti u tu ulogu, u redu — igraću je. Ali to na kraju više govori o tvojim bolesnim potrebama i gladi za senzacijama nego o meni.
Muzikalno, Is It Scary je mračna fuzija ritma i barokne rock-opere uokvirena u gotičku-horor atmosferu. Iako je to teren koji je Jackson već istraživao, muzika i aranžman ovu pjesmu podižu iznad puke kopije Thrillera. Za razliku od Thrillera, koji je čista fantazija, Is It Scary nudi dublji pogled u psihu čovjeka koji je često ismijavan i pogrešno prikazivan od strane medija.
Od svih novih pjesama, mračna i prijeteća Morphine se izdvaja kao najsnažnija. Vjerovatno najšokantnija i najličnija pjesma koju je Jackson ikada snimio, Morphine napada slušaoce mehaničkim industrijskim funk ritmom, smještajući ih direktno u središte zavodljive moći droga i košmara ovisnosti.
S narativom koji se neprestano prebacuje između uzroka i posljedice, stihovi Morphine vode nas kroz pritiske svakodnevnog života koji tjeraju čovjeka da traži bijeg — i obećanje olakšanja. Svaki stih isporučen je s potisnutim bijesom. Direktno u lice. Napadački. U pred-refrenu otkriva se zavodljiva priroda droge — kao i onih koji je prepisuju — dok Jackson pjeva: “Vjeruj mi/ Samo meni,” da bi odmah zatim uslijedilo otrežnjujuće upozorenje: “Uzimaš morfijum.”
Kakofonija haosa se prekida u srednjem dijelu pjesme, gdje kovitlajući mehanički zvukovi ustupaju mjesto složenoj, snolikoj klasičnoj orkestraciji. Taj trenutak zvuči kao da se brutalnost stvarnog svijeta polako povlači, dok droga počinje djelovati. Ali to prividno blaženstvo, taj bijeg, ima svoju cijenu — Jackson priznaje: “Danas uzima dvostruko više” aludirajući na sve dublju zavisnost. I dok iluzija traje kratko, realnost se brutalno vraća, a ovisnost preuzima kontrolu, pretvarajući korisnika u zarobljenika njenog efekta.
Da li je Morphine upozoravajuća priča o umjetniku koji se suočava s vlastitom zavisnošću o lijekovima, ili krik za pomoć — ostaje na slušaocu da odluči. Ono što je neupitno jeste sirova energija i snaga ove numere, kao i Jacksonova nevjerovatna sposobnost da vlada kompleksnim i raznolikim muzičkim pejzažima.
U cjelini, Blood on the Dance Floor je Jacksonova neobičnost. Neočekivano izdanje usred postojećeg ciklusa albuma, kao i album koji nije bio siguran u svoju namjenu. Za mnoge obožavatelje, uključivanje brojnih remiksa — a ovdje ima nekoliko zapanjujućih reinterpretacija — zamutilo je vodu i skrenulo pažnju s onoga što je moglo biti moćno EP izdanje novih pjesama. Kao rezultat toga, Blood on the Dance Floor često je zanemaren kada se razmatra Jacksonovo cjelokupno djelo. Što je šteta, jer unutar novih pjesama postoje trenuci vitalnosti i genijalnosti, kao i uvidi vrijedni većeg priznanja.
albumism.com / MJLOE.net
U istoj kategoriji
