HIStory i ja – 31 godinu kasnije

Ovih dana, a prije 31 godinu, objavljeno je ovo čudo od albuma.

U BiH još uvijek rat. Ne znaš ni gdje si poš’o, ni gdje si doš’o. Vijesti crne, svakodnevica još crnja. Sadašnjost uništena, prošlost kao san, budućnost ne vidiš.

Thriller, Bad i jedna nepotpuna bootleg kaseta Dangerousa bili su utočište – kad je bilo struje…

Vijesti o prvim optužbama i kasnijoj nagodbi su dopirale, ali ne dovoljno glasno da u mom svijetu zagluše Lady In My Life, Man In The Mirror, Keep The Faith ili Will You Be There…

Moralo je to biti prije juna 1995. godine – sjećam se da sam usisavao kad preko oka na svom majušnom TV-u ugledah Michaela i Janet. Šok.

Scream!

Tu i tada je krenulo. Moj engleski je bio loš, ali dovoljno dobar (opet zahvaljujući Thrilleru, Badu i Dangerousu) da uz nestvarno futuristički video skontam da se Mike i Janet ne šale – doba Liberian Girl, Billie Jean i Remember The Time je za Michaela prošlo.

Uslijedilo je čekanje. Za HIStory tada još nisam čuo, ali Scream je morala da znači samo jedno – novi album!

Čekanje nije potrajalo. HIStory kasete (bootleg, naravno) sam neočekivano dobio i uslijedili su mjeseci “skidanja” tekstova, odnosno mojih verzija onoga što sam čuo.

Svaki novi pokušaj da razumijem šta Michael kaže sve me je više približavao razumijevanju onoga kroz šta je prošao tokom 93/94. godine.

Kraj rata je značio i normalizaciju pristupa informacijama. Sve više brutalnih naslova o Michaelu je stizalo i do ove zemlje. Zbunjenost u mojoj glavi je postajala sve veća. Jer je postajalo nemoguće ne zapitati se: “Da li je moguće da je to uradio?”

Ali sva ta zbunjenost je nestajala vraćanjem HIStoryju. Svaki odvratni članak je inicirao još slušanja njegovih emocija u muzici, još pokušaja razumijevanja tekstova.

Slika je postala jasna. O pravnim stvarima optužbe tada nisam znao ništa, ali sam imao najbitnije – čovjeka koji nije pokušao da zamaže oči i uši publici novim hitovima. Dobio sam odgovore koje će decenije kasnijeg istraživanja uvijek nanovo potvrditi.

Do albuma HIStory sam bio fan, oduševljen muzikom, plesom, misterijom…

Razumijevanjem HIStoryja postao sam aktivist.

A HIStory je album – autobiografija zapravo, koju posmatram kao priču u tri toma – koji u prvom tomu daje uvid u Michaelovu sjajnu prošlost.

Slično biografskom filmu Michael, prvi tom nam daje nostalgiju, drži u ritmu. Naravno da se i tu vidi Michael-čovjek, ali više kroz prizmu njegove filozofije života; misteriozniji, puniji nade – onim što je prethodilo vrisku.

A vriskom počinje drugi tom, koji nas uvodi u svijet progonjenog, izolovanog, ljutog, razočaranog i skrhanog čovjeka, koji besramne napade odbija na jedini – i najljepši – način na koji je to uopšte mogao uraditi: kroz tešku i mračnu umjetnost.

Ima Michael snage i za vanjski svijet. They Don’t Care About Us je jedinstveno savršen primjer izbacivanja lične tragedije i kroz širi društveni kontekst.

Earth Song, pjesma koja se razvijala punih sedam godina, diže svijest kolektivno, i, čini mi se, sve više kako prolaze decenije.

A onda Little Susie. Pjesma o djetetu koje više niko nije mogao spasiti. Možda upravo ta pjesma najbolje pokazuje da HIStory nije album samo o jednom čovjeku.

I sam redoslijed pjesama u drugom tomu HIStory priče ima svoj jasan red i smisao, a ja ga ne znam “čitati” iz sredine ili rasparčano.

Kako to divno u svojoj recenziji drugog toma reče Andy Healy: “To je album koji započinje Vriskom i završava Osmijehom.“

Međutim, mislim da HIStory priča nije u potpunosti završena osmijehom.

Treći tom, Blood On The Dance Floor, objavljen nepune dvije godine kasnije, nudi prelaz iz bijesa, tuge i pomalo nade u paranoju i još dublji unutrašnji nemir – odjek prethodnog vriska. I dok se Michael u pjesmama Blood On The Dance Floor i Superfly Sister fokusira na kritiku međuljudskih odnosa, u Morphine nas uvlači u košmare ovisnosti. Smatram je njegovom najmračnijom pjesmom. Tematski jako slične, Ghosts i Is It Scary su ispovijesti čovjeka sada potpuno svjesnog tragedije sopstvenog života. Is It Scary, ta “jebena opera“, kako mi ju je nedavno jedan poznanik opisao, u mirnijim dijelovima kao da poziva da se vratiš na drugi tom i ponovo ga poslušaš kao cjelinu.

Tako doživljavam i ostatak albuma: osam remixa pjesama iz drugog toma, kao još jedan podsjetnik na njegov značaj.

Michael je svoju autobiografiju Moonwalk napisao 1988. godine, u periodu koji je za njega još uvijek bio uglavnom sjajan, a u svakom slučaju idiličan u odnosu na ono što je uslijedilo 1993. Prvi tom HIStory albuma je upravo to – muzički Moonwalk.

Tomovi 2 i 3, rekao bih, nisu samo autobiografija događaja koji su uslijedili. Oni istovremeno bacaju pogled i u budućnost. Ne zato što je Michael mogao predvidjeti šta će se dogoditi, već zato što je toliko ogolio sebe da je u tim pjesmama ostavio ključ za razumijevanje svega što je uslijedilo.

Ne znam koliko ćemo HIStory i ja još godina zajedno kroz život, ali, posmatrajući njegov uticaj kroz ove tri decenije, čini mi se da mu je besmrtnost zagarantovana i da će postajati sve značajniji.

Nenad Lizdek za MJLOE.net