Objavljujemo uz dozvolu autora
Napisao: Ryan Smith
Svi smo mi proizvod našeg djetinjstva. Ali ja sam proizvod nedostatka djetinjstva, odsustva tog dragocjenog i čudesnog doba kada se zaigrano zezamo bez briga na ovom svijetu, uživajući u obožavanju roditelja i rodbine, gdje nam je najveća briga učenje za taj veliki pravopisni test u ponedjeljak ujutro.” ~ Michael Jackson
Za mnoge je tvrdnja Michaela Jacksona da nije imao djetinjstvo značila da nije mogao uživati u tipičnim aktivnostima djetinjstva jer je radio od pete godine, vježbao kod kuće od poslijepodneva do večeri, snimao u studijima i nastupao na pozornicama diljem svijeta.
I dok ovo tumačenje do određene mjere jeste tačno, ograničeno je u obimu tako široke, složene slike i pridonosi nesporazumima. Po mom mišljenju, Jacksonova izjava obuhvata širi osjećaj izgubljenih iskustava iz djetinjstva izvan samog nedostatka vremena za igru.
***
“Samo sam želio biti voljen”
Djetinjstvo je duboko isprepleteno s ljubavlju. Obuhvata ljubav i brigu porodice, prijateljske veze i poticajnu atmosferu koja pomaže djetetu da se osjeća sigurnim i cijenjenim.
Budući da je ljubav najčešća nit unutar tkiva djetinjstva, lako ju je previdjeti pri prisjećanju. Za većinu je ljubav stalna, uvijek prisutna sila koja oblikuje njihove rane godine.
Međutim, priča je bila drugačija za Michaela Jacksona i njegovu braću i sestre. Njegovo djetinjstvo bilo je oštećeno nedostatkom te bezuvjetne ljubavi i zamijenjeno pritiscima i očekivanjima koje rijetko ko može shvatiti. Osim bezuvjetne ljubavi koju mu je pružala njegova majka Katherine, mladi Michael osjećao je da mora raditi kako bi zaradio ljubav svojih vršnjaka, oca i svijeta.
Mislim da sam sav svoj uspjeh i slavu želio, želio sam to jer sam želio biti voljen. To je sve. To je prava istina. Želio sam da me ljudi vole, istinski vole, jer se nikada nisam osjećao voljeno. Govorio bih sebi da znam da imam sposobnost. Možda kad bih izoštrio svoj zanat, možda bi me ljudi više voljeli. Samo sam želio biti voljen, jer mislim da je jako važno biti voljen i reći ljudima da ih voliš, pogledati ih u oči i to reći.
Prema porodici i prijateljima oko njega, mladi Michael bio je vrlo napredan i preosjetljiv na stvari o kojima većina, ako ne i sva, djeca ne bi trebala ništa znati. Svaku nesavršenost koja se mogla popraviti, on je razumio i počeo raditi na ispravljanju, prema La Toyi Jackson u svojoj knjizi:
Michael je imao jasne ideje o nastupu braće i njegovoj prezentaciji. Ako su snimali promotivne fotografije, šestogodišnjak je svima dirigovao, dajući upute svojim pištavim glasom: “U redu, Jackie, ti stoj ovdje, ovuda. Jermaine, bit ćeš uz Jackie, ali ovako.” Oku mu nije promaknuo nijedan detalj.
***
“To i danas utiče na moj odnos s njim”
Odrastanje u domaćinstvu u kojem je njegov otac odgovarao na svaku nesavršenost njegove starije braće i sestara boksačkom šakom ili remenom vjerojatno je nagnalo mladog Michaela da teži savršenstvu i u svom zanatu i u svojoj braći i sestrama; prema tome, ne samo da je postizanje savršenstva garantovalo sigurnost za sve, već je moglo dovesti do pohvale i, prema tome, djelića ljubavi prema njemu i njegovoj braći i sestrama.
Prema Jacksonu, bez obzira na to što su njegova djeca radila, Joseph nije mogao pokazivati naklonost prema njima ili ih bar pohvaliti.
Imao je velike poteškoće u pokazivanju naklonosti. Nikad mi zapravo nije rekao da me voli. Niti mi je davao komplimente. Kad bih izveo odličan nastup, rekao bi mi da je nastup bio dobar. A ako bih izveo dobar nastup, on bi mi rekao da sam bio loš.
Zbog toga je, prema La Toyi, vidjeti bilo kakav oblik nježnosti između očeva i njihove djece bilo neobično iskustvo za nju i njenog brata:
Trebalo nam je dosta vremena da se osjećamo ugodno u društvu drugih očeva. Sjećam se kako smo Michael i ja bili potpuno zaprepašteni kad smo prvi put vidjeli muškarca kako pokazuje ljubav prema svojoj djeci. Cijelim putem kući nismo mogli prestati uzvikivati: “Jeste li vidjeli to? Način na koji je ljubio i grlio svoju djecu!”
“Da. Kako čudno!”
Za Jacksona je to zapravo bilo djetinjstvo kakvo su on i njegova braća i sestre trebali imati, a ne djetinjstvo s ocem koji prijeti da će ih odbaciti ako prestanu donositi novac.
I jednog dana – mrzim to ponavljati – ali jednog dana je rekao, i Bog blagoslovio mog oca jer je radio neke prekrasne stvari i bio je briljantan, bio je genij, ali jednog dana je rekao, “Ako vi dečki ikada prestanete pjevati, odbacit ću vas kao da niste ni postojali.” Povrijedilo me to. Pomislili biste da će pomisliti: “Ova djeca imaju srce i osjećaje.” Kako je mogao ne pomisliti da će nas to povrijediti? Djeci se tako nešto ne govori i ja to nikad nisam zaboravio. To utiče na moj današnji odnos s njim.
Ova sjećanja bi Jacksona povrijedila do te mjere da bi se duboko usredotočio na one poput njega koje je, kao dječje zvijezde, napustila industrija kojoj su posvetili svoje mlade živote i obožavatelji koji su ih nekad obožavali, vodeći ih prema ponoru samouništenja.
***
U martu 2001. godine, kao dio faze pokretanja svoje najnovije dobrotvorne inicijative, Heal the Kids, koja je imala za cilj podizanje svijesti o dobrobiti djece, Jackson je prisustvovao Oxford Unionu i održao govor koji je pružio uvid ne samo u njegovu prošlost, već i u njegove želje za budućnost na temelju svojih iskustava iz djetinjstva.
Jackson je predložio Univerzalnu povelju o pravima djece, koja je uključivala načela:
– pravo na ljubav, a da se ona ne mora zaraditi
– pravo na zaštitu, a da se ona ne mora zaslužiti
– pravo za osjećajem vrijednosti, čak i onda kada na ovaj svijet dođete bez ičega
– pravo na čitanje priča pred spavanje, a de se dijete ne mora takmičiti sa večernjim vijestima
– pravo na obrazovanje bez izbjegavanja metaka po školama
– pravo da svako dijete bude voljeno, čak i ako izgleda tako da ga samo majka može voljeti
Jackson se usredotočio na ova specifična pitanja jer su doticala rane koje je nosio u srcu zbog ukradenog djetinjstva.
***
Neverland je ljekovito mjesto
Jacksonov san bio je izgraditi idilično okruženje u kojem će djeca iskusiti čistu radost i za odrasle da se ponovno povežu sa svojim unutrašnjim djetetom, što bi rezultiralo dubljim i empatičnijim odnosima s djecom.
To je samo mjesto za stvaranje porodice, njihovo okupljanje, spajanje ljudi kroz ljubav i razigrani duh i prirodu. Čini porodice bližima, Neverland. Ljekovito je mjesto.
Događaj koji je za Jacksona bio nevjerovatno dubok, ali bi se mnogima činio neznatan, bio je jedini trenutak povezanosti koji je podijelio sa svojim ocem kao dijete. Ovaj događaj dogodio se na karnevalu gdje se djeca i njihove porodice okupljaju kako bi se zabavili i stvorili posebne uspomene.
Ali sjećam se da je jednom kad sam imao četiri godine bio mali karneval i on me je podigao i stavio na ponija. Bila je to sićušna gesta, vjerovatno nešto što je zaboravio pet minuta kasnije. Ali zbog tog jednog trenutka, imam ovo posebno mjesto u svom srcu za njega. Jer takva su djeca. Njima male stvari znače puno, a meni je taj jedan trenutak značio sve. Doživio sam to samo taj put, ali zbog toga sam se stvarno osjećao puno drugačije prema njemu i svijetu.
Dakle, u suštini, Neverland je bio više od običnog zabavnog parka u koji je Jackson mogao pobjeći ili, kako neki ljudi vjeruju, mjesto gdje se i sam mogao ponašati kao dijete. U svojoj srži je za Jacksona Neverland bio dio njegove životne svrhe, fizička manifestacija srca ranjenog gubitkom i zanemarivanjem, koje je zacijelilo kroz slike djece oslobođene svijeta koji može nanijeti takve rane kakve je on nosio.
Jer s boli i strijelama koje su ljudi ispaljivali u mene, niko drugi to ne bi mogao podnijeti. Vjerojatno bi dosad već počinili samoubistvo. . . postali bi pijanice. Zato što su prema meni bili jako okrutni i grubi. A ako oni misle da ja to ne čujem i ne vidim – čujem i vidim. Ja znam. Djeca su me spasila. Držim se za njih inače ne bih uspio. Stvarno ne bih uspio.
***
“Da nije bilo djece, izabrao bih smrt.”
Uznemirujuće je čuti nekoga, posebno superzvijezdu Michaela Jacksona, kako priznaje da bi odustao da na svijetu nema djece. Ali s obzirom na grozote s kojima se suočio u životu koje se ne mogu prebrojati, kao što su višestruke izdaje od strane “prijatelja”, fizička premlaćivanja od strane oca, mentalna tortura koju su svake sedmice provodili tabloidi, te stresovi i praznina slave, što drugo mu je preostalo da učini svoj život vrijednim življenja?
Ostvario sam svoje snove u muzici, volim muziku i zabavu… Ali, hm, jer me nije briga [ni za što drugo], stvarno me nije briga, nije me briga za [karijeru], iskreno nije. Ono što me drži su djeca, inače bih, ozbiljno bih. . . Rekao sam to i ranije, kunem se Bogom da mislim svaku riječ. Odustao bih da nije djece ili beba. I to je moj pravi, moj iskreni [odgovor]. . . i već sam rekao, da nije djece, izabrao bih smrt. Mislim to svim srcem.
Glumit ću đavoljeg odvjetnika i istaknuti očito: očinstvo. Mnogi bi tvrdili da je jednostavno biti otac Princeu, Paris i Bigiju (Blanket) trebalo biti dovoljno da Jackson bude zadovoljan i usadi u njega predanost da teži preživljavanju isključivo radi njih samih.
Rane koje su ga odvele na njegovo putovanje bile su toliko duboke da je Jackson osjećao da sve što je učinio u svom životu da pomogne izliječenju svijeta, bez obzira koliko veliko, nije bilo dovoljno dobro. Stoga je preuzeo ovu misiju koja mu je omogućila da funkcionira: posvetit će sve napore kako bi osigurao da svi odrasli vole i cijene djecu, jer bi to spriječilo da drugi dožive što je doživio on.
Vraćam je (ljubav) kroz sreću i radost koju vidim u očima djece. Spasili su mi život, pa želim. . . uzvratiti [Michael počinje plakati]. Djeca su me spasila. Ne šalim se. Samo biti s njima, samo ih vidjeti. Spasila su me.
***
Kontroverza oko dijeljenja kreveta
Kad bi Jackson kao dijete putovao na turneju, jedini roditelj uz njega bio je čovjek koji svojoj djeci nije dozvoljavao da ga nazivaju ocem.
Nismo ga smjeli zvati tata dok smo odrastali. Rekao bi: “Ne zovi me tata. Ja sam Joseph.” To je ono što bi nam rekao: “Ne zovi me tata. Ja sam Joseph.”
Preko Rose i vrijeme koje je proveo s njom shvatio je kako se odrasli, čak i oni koji nisu u krvnoj vezi, trebaju ponašati prema djeci.
Ona [Rose Fine] mi je mnogo pomogla jer me držala za ruku i mazila. Nakon predstave otrčao bih u sobu. Čitali smo i pili toplo mlijeko, a to mi je bilo potrebno. Uvijek bi mi govorila: “Vrata su otvorena”, i ostavljala bi svoja vrata otvorena.
Ta su se sjećanja zadržala u Jacksonu i rezultirala onim što je oblikovalo tačke unutar njegove Univerzalne povelje o pravima djece. Ona su djelomično odgovorna i za filozofiju iza Neverlanda i način na koji je Jackson komunicirao s djecom i želio da se odrasli ponašaju prema njima.
Po njegovom mišljenju, to što nije bio u srodstvu nije bio izgovor da ne pruži ljubav i privrženost onima kojima je to potrebno.
Boteach: Dakle, misliš da bezuvjetnu ljubav mogu pokazati čak i dvoje ljudi koji nisu u krvnom srodstvu?
MJ: O moj Bože, da, naravno. Mislim da sam to naučio preko nje i da sam to vidio i doživio. Nema veze s krvnim srodstvom, rasom, vjerom ili bojom. Ljubav je ljubav i ruši sve granice i to se odmah vidi. Vidim to u dječjim očima. Kad vidim djecu, vidim bespomoćne male psiće. Baš su slatka. Kako bi ih iko mogao povrijediti? Divna su!
Naravno, tu nastaje tabu o tome da su djeca u Jacksonovoj spavaćoj sobi. Dakle, obratimo se slonu u sobi, ili u ovom slučaju, spavaćoj sobi.
Kako njegova majka Katherine nije bila prisutna na turneji tokom dana Jackson 5, mladi Michael se pouzdao u Rose kao nježnog roditelja koji mu je trebao. Kao što je gore navedeno, Jackson je, kao dječak, preko Rose upoznao s politikom “Moja su vrata uvijek otvorena”, što je značilo da nema ograničenja između njega i odrasle osobe koju je očajnički trebao i želio biti u blizini, jer je ona bila jedina osoba da ispuni njegove emocionalne potrebe.
Njegovo je razumijevanje bilo da ako stranac poput Rose Fine može izliječiti i pružiti njemu istinsku naklonost i suosjećanje kroz geste ljubaznosti, on bi možda mogao učiniti isto za druge. Tako je, u njegovim očima, Bogom dan razlog za nevjerojatnu količinu patnje koju je pretrpio bio pružen, što je potom izrodilo dvosjekli mač, odnosno njegovu empatiju – izvor iscjeljenja kroz pomoć drugima, ali i ponor očaja bez dna privučen gledanjem tolike muke.
Osjećam da mi je Bog dao misiju da učinim nešto za njih, a oni su mi dali podršku, vjeru i ljubav da se držim, držim se. Kad se pogledam u ogledalo, osjećam se iscijeljeno iznova. To je kao da ste kršteni. Kao da Bog kaže: “Michael, sve će biti u redu”.
Dok je govorio o nesporazumima u vezi sa svojom pjesmom They Don’t Care About Us, Jackson je otkrio da je tokom 70-ih, kada je bio na turneji s Jackson 5 i njihovom pratnjom, bio navikao dijeliti krevet s braćom i sestrama i onima koji nisu bili u rodu. Budući da je od malih nogu dijelio spavaću sobu sa svojom braćom, učiteljem i starijim poznanicima poput odvjetnika i računovođa, Jackson je to smatrao normalnim. Njegova rana iskustva oblikovala su njegovo uvjerenje da je sve to uobičajeno.
Kad sam bio malo dijete, Židovi – imali smo židovske odvjetnike i židovske računovođe – i oni su spavali u mom krevetu pored mene i međusobno su se zvali “kike”. Pitao bih ih, “Što je to?” i rekli bi, “To je loša riječ za Židove. Za crnce kažu ‘crnčuga'”. Tako da sam uvijek znao kad bi ljudi bili omalovažavani, nazivali bi ih “crnčuge”, nazivali bi ih “kike”. To je ono što sam htio reći (u pjesmi), to je ono što su (mediji) iskoristili. Sve su krivo shvatili. Nikada ne bih podučavao mržnju, nikada. Ja jednostavno nisam takav.
Nije mi namjera ovdje da raspravljam o tome što bilo ko misli o tom pitanju – moja jedina namjera je pružiti odgovore i kontekst kako bi bilo razumljivije zašto su se stvari dešavale po onome što je sam Jacksonu govorio, bez novinarskog izvrtanja svakog zrnca onoga što bi Jackson rekao u senzacionalne priče za profit.
***
“Nikad neću uskratiti djetetu ljubav”
Prema riječima producenta Coryja Rooneya, Jackson mu je povjerio da, čak i ako bi morao biti javno razapet ili zatvoren, nikada ne bi uskratio djetetu ljubav – glavni temelj djetinjstva.
U Jacksonovim očima, uskratiti djetetu osjećaje bezuvjetne ljubavi, učiniti da se osjeća neželjeno i neprihvaćeno, odvratiti ga od njegovih vrata, moglo bi učiniti da se to dijete osjeti onako kako se on nekad osjetio – a Jackson to nije mogao dopustiti, jer bi time to dijete moglo zadobiti mentalne ožiljke koje je sam Jackson imao i koji su mu oduzeli djetinjstvo – i ostavili ga u vječnoj i uzaludnoj potrazi za njim.
[..] ako nemate to sjećanje da ste voljeni, osuđeni ste da lutate svijetom u potrazi za nečim što će vas ispuniti. Ali bez obzira koliko novca zaradite ili koliko slavni postanete, svejedno ćete ostati prazni. Ono što stvarno tražite je bezuvjetna ljubav, bezuvjetno prihvaćanje. A to je jedna stvar koja ti je uskraćena pri rođenju.
Dječija bolnica Michaela Jacksona
Neposredno prije smrti, pod djelovanjem sedativa koji mu je dao Conrad Murray, Jackson je, u lucidnom stanju uma kada bi izronile njegove prave namjere, otkrio svoje planove da dio zarade od koncerata “This Is It” iskoristi za izgradnju dječije bolnice .
Iskoristiću taj novac za milion djece; dječiju bolnica, najveću na svijetu – dječija bolnica Michaela Jacksona. Imat će kino, igraonicu. Djeca su depresivna. U tim bolnicama, bez igraonice, bez kina. Ona su bolesna jer su depresivna. Njihov um ih deprimira. Želim im to dati. Stalo mi je do njih, do tih anđela. Bog želi da to učinim.
Iako nije dobio priliku ispuniti ovu viziju, uspio je u svom vlastitom svijetu. Dao je sagraditi pozorište na svom posjedu u Neverlandu, opremljeno bolničkim krevetima, kako bi omogućio bolesnoj djeci oboljeloj od raka da uživaju u bijegu od stvarnosti kroz filmove i čarobne predstave i da znaju da su voljeni i zbrinuti samim tim što su tamo.
Uz pomoć Neverlanda, Michael Jackson je slijedio jedinstvenu želju: osigurati da svako dijete na ovom svijetu može sebi reći: “Uistinu sam voljen, bez obzira na sve.” Vjerovao je da bi razumijevanje ovoga i mogućnost da se na to osvrnemo godinama kasnije omogućilo toj djeci, sada odraslima, da kažu sebi: “Imao sam djetinjstvo – jer sam imao ljubav.”
medium.com (Ryan Smith) / MJLOE.net