“U ovom momentu, ovaj slučaj izgleda kao kampanja blaćenja u kojoj je svakome dozvoljeno da govori.” – biivša tužiteljica, profesorica Laurie Levenson
Autor: John Karrys
Namazani medijski “eksperti” nisu mogli zamisliti, čak ni u najgorim mogućim scenarijima, da će slučaj okružnog tužioca Toma Sneddona potonuti u ovakvu močvaru kleveta. Ako ovo nije kampanja prljanja, gdje su onda moralisti koji se bore protiv zlostavljanja djece, zašto ne plaču za javnim vješanjem? Da je ovo bio legitiman i moguć, podroban slučaj, zar ne mislite da bi mediji imali makar to za reklamiranje? Nešto izgleda da nije u redu sa ovim uznemiravajućim snimkom. Istorija nam je pokazala na previše primjera – posljedice partnerstva između države i medija su nesumnjivo očigledne. Vrijeme je za sve nas da iskočimo iz svojih mjehurića fantazije i da priznamo, u ovom momentu u istoriji, da su naše građanske institucije u opasnom ponoru. Groblja tutnjaju upozoravajućim sirenama naših predaka, koji su bez milosti patili pod takvim partnerstvom.
Razni napadi na Michaela Jacksona i svakoga ko se usuđuje da ga podrži, su se pojačali sa medijskim mijenjanjem taktike, kojom pokušavaju spasiti obraz i vratiti oslabljeni kredibilitet. Nemojmo zaboraviti da je Amerika nacija rođena iz nepovjerenja prema apsolutnoj vlasti države, kao i uplitanja države u privatne živote građana. Ako živimo u društvu gdje se ovakvi slučajevi donose pred sud, sa ovako loše treniranim svjedocima, onda hajde da priznamo da nemamo nikakve prave obrazovne standarde. Nemamo ni moralnu osnovu da dokazujemo pravne standarde, niti imamo jednostavne, pristojne vrijednosti da bi vodili dialog o moralu.
Da li se od nas očekuje da vjerujemo kako je ovakvo ponašanje u sudovima prihvatljivo? Da li je ovo nešto na šta trebamo biti ponosni? Da li je ovo nešto što pozdravljamo? Koje je svjedočenje pred velikom porotom, ili dokaz, racionalno ubijedio sudiju Melvillea da je ovo dovoljno adekvatno za proces suđenja? Gdje je odgovornost?
Ovo je fasada, i ni jedan profesor prava to ne može drugačije racionalizirati. Ipak, mediji su to racionalizirali, zar ne? Svjedok za svjedokom – mediji pažljivo biraju uvježbane slogane, ili izjave, za naslove, pri tom potpuno mijenjajući kontekst i stvarajući prostor za kontradiktorne uticaje. Niko ko izučava istoriju – političku, ekonomsku ili pravnu, ne bi bio iznenađen saznanjem da je ovakva selektivna istoriografija uobičajeno dešavanje.
Da li iko vjeruje da novinari izvještavaju tačno ono što vide, bez predubjeđenja, zaključaka ili izuzimanja? Većina Amerikanaca ne vjeruje i većina naučnika to potvrđuje. Bujna cenzura, maskirana kao politička ispravnost u univerzitetskim kampusima, je pokrenuta kako bi se infiltrirala u institucionalne masovne medije. Da li je Jacksonova odluka na korištenje prava da ne bude tipična pop – ikona ono što izaziva bijes kod mnogih? Izabrao je da ne bude stereotipan idol, poput onih koje nam reklamiraju kao cool idole. Michael Jackson je izabrao da bude svoj, a ne nečiji proizvod. On sasvim sigurno ne traži mišljenje javnosti da bi definisao ko je on. Zar ne?
Čitajući samo medijske naslove pomislićete da Tom Sneddon ima jak slučaj, kredibilne svjedoke i štetna svjedočenja protiv Jacksona. A u stvarnosti – nema vremenskog perioda tih navodnih zlostavljanja i imamo gomilu ključnih svjedoka gladnih keša, koji imaju razlog da budu namamljeni u iznenadno prisjećanje novih svjedočenja. Kako bih volio da postoji agencija, poput agencije za zaštitu potrošača, za novinare i upućene. Na taj način bi gledaoci ili čitaoci bili u mogućnosti da provjere kredibilitet i uporede prosjek laganja. Sada bi bilo pravo vrijeme za to.
Jedna stvar mora biti jasna – slobodno tržište ideja je bojno polje za kontrolu nad sferama uticaja na način mišljenja. Kao što očekujemo da porotnik prosuđuje kroz logičan proces pri donošenju presude, tako svi moramo naučiti kako da prihvatimo informacije uzimajući u obzir predubjeđenja naratora, njegove ciljeve ili želju za osvetom. To je rat i posljedice su podjednako fatalne. Mislite da je Michael Jackson kriv? Proučite prirodu te tvrdnje. Da li su vaši izvori informacija kredibilni? Postoji li bar malo podroban dokaz da bi se osudio u sudu pravde? Samo pomislite kako lako ljubomorna, ili osoba željna osvete, može vas optužiti za nešto koristeći iste standarde koje vi smatrate “fer igrom” za osuđivanje Jacksona. Da li je to standard s kojim vi možete živjeti?
Mračne posljedice onoga što je predstavljeno svijetu su mnogo veće od Jacksona. Da li se on nekome sviđa ili ne, u ovom trenutku je nebitno. Pogled na drugu stranu ove Jacobin verzije pravde jasno pokazuje da novinari uspješno rade svoj posao – gaje neznanje i upravljaju mišljenjem javnosti.
Da li su u Americi pravi tužioci, profesionalci prava i novinari, spremni za korak unazad i dovođenje pred lice pravde onih koji su zlobno zlostavljali zakon i svoje obaveze, kao predstavnici zakona, doveli do razvratnosti? To je sada nova granica.
MJLOE.net