Ova stranica će se vremenom dopunjavati – MJLOE tim
Oxford predavanje, 06.03.2001. godine
Hvala vam, hvala vam dragi prijatelji iz dubine srca na tako divnoj dobrodošlici. Hvala i vama, gospodine predsjedniče, na pozivu koji sam sa ponosom prihvatio.
Ja sam počastvovan mogućnosću da održim predavanje na ovom mjestu, prethodno posjećenim tako bitnim ličnostima kao što su: Majka Tereza, Albert Einstain, Ronald Regan, Robert Kennedy i Malcolm X. Čuo sam da se čak i žabac Kermit pojavio ovdje, uvijek sam saosjećao sa Kermitom kada kaže da nije lako biti zelen. Ubijeđen sam da mu pojavljivanje ovdje nije bilo ništa lakše nego meni. Kada pogledam okolo ne mogu a da ne primjetim veličanstvenost i raskoš ove velike institucije. Da i ne pominjem brilijatnost velikih, nadarenih umova koji su lutali ovim ulicama vijekovima. Zidovi Oxforda nisu samo udomljavali velike filozofske i naučne genije – oni su takođe uveli unutra i neke od najdragocjenijih kreatora dječije literature, od JRR Talkena do CS Lewisa.
Danas je i meni dozvoljeno da uđem u hol i da vidim Lewis Carrollsovu besmrtnu “Alisu u zemlji čuda” urađenu u staklu. Čak i moj zemljak Dr. Seuss krasi zidove, ostavljajući trag milona djece i njihove mašte sa svih strana svijeta.
Pretpostavljam da bih trebao početi svoj govor iznoseći svoje kvalifikacije da uopšte govorim ovdje.
Prijatelji, ja neću tvrditi da imam akademsko iskustvo kao što su imali drugi govornici ovdje, ali tvrdim da sam vidio i iskusio više zemalja i religija nego što će većina ljudi ikada vidjeti.
Značaj čovjeka ne ogleda se samo u količini pročitanih knjiga, hartije i mastila – sastoji se i od količine znanja napisanog u ljudskom srcu, izvajanog u ljudskoj duši, urezanog u ljudsku psihu.
Prijatelji, toliko toga sam upio u sebe tokom ovog, relativno kratkog života, da još uvijek ne mogu da vjerujem da su mi tek 42 godine. Često govorim Shmuleyu da se u duši osjećam kao osamdesetogodišnjak, večeras čak i hodam kao da mi je 80 godina.
Molim vas čujte moju poruku, jer ovo što imam da vam kažem može dovesti do izlječenja čovječanstva i naše planete.
Uz milost Boga, imao sam sreću da ostvarim mnoge moje umjetničke i profesionalne težnje veoma rano u životu. Ali to su dostignuća, a samo dostignuća nisu sinonim onog ko sam ja.
Zaista, veseli petogodišnji dječak, koji pjesmama “Rockin’ Robin” i “Ben” oduševljava publiku, nije ukazivao na dječaka iza tog osmijeha.
Večeras dolazim ispred vas ne kao ikona popa, šta god to značilo, već kao ikona generacije, generacije koja više ne zna šta znači biti dijete.
Svi smo mi proizvod našeg djetinstva, ali ja sam produkt nedostatka djetinstva, odsutnosti tih dragocjenih godina, kada se veselo i bezbrižno igramo, uživajući u obožavanju svojih roditelja i rodbine, kada je naš najveći problem učenje za test u ponedeljak ujutro.
Oni od vas koji su upoznati sa “Jackson 5”, znaju da sam počeo sa nastupima u veoma nježnim godinama i da od tada nikada nisam prestao plesati i pjevati. Ali dok sam plesao i pjevao, iako je to i danas jedno od mojih najvećih uživanja, kao mali dječak više od svega sam želio da budem običan dječak. Želio sam da pravim kućice na drveću, da se igram sa prijateljima… ali sudbina je željela drugačije i jedino sam mogao da zavidim dječijem smijehu i igri koja se, izgleda, odvijala svuda oko mene.
Nije bilo predaha u mom profesionalnom životu.
Sa godinama, već kao slavna ličnost, morao sam se maskirati da bih okusio normalan život. Uživao sam gledajući scene iz svakodnevnih života drugih ljudi.
Mnogi, to znam, će reći da ovo i ne izgleda kao nešto pretjerano bitno, ali mene su te stvari oduševljavale.
Osjećao sam se tada kao jedina osoba bez djetinstva. Zaista sam vjerovao da svoja osjećanja mogu dijeliti samo sa šačicom ljudi. Kada sam nedavno sreo Shirley Temple Black, veliku dijete-zvijezdu iz 30. i 40. godina, isprva nismo nista govorili, samo smo plakali. Znala je da ja razumijem njen bol isto kao što ga razumiju i moji veoma bliski prijatelji, Elizabeth Taylor i McCauley Culkin.
Ovo vam ne govorim zato da bih dobio vaše simpatije i sažaljenje, već zato da iznesem jednu veoma važnu stvar – nisu samo djeca, Hollywoodske zvijezde, oni koji pate zbog izgubljenog djetinstva. Danas je to ogromna nesreća širom svijeta; globalna katastrofa. Djetinstvo je postalo ogromna žrtva modernog života.
Širom svijeta stvaramo djecu koja nemaju slobodu, koja ne znaju kako je to biti dijete. Danas se djeca ohrabruju da što brže odrastu, kao da je period djetinstva neki ogroman teret kroz koji treba što prije proći.
Na tu temu ja sam jedan od najvećih eksperata na svijetu.
Naša generacija je svjedok ukidanja odnosa roditelj – dijete! Psiholozi objavljuju knjige o tome kako su destruktivni efekti kada dijete ne dobija ljubav, to je neophodno u razvoju njihovog intelekta i karaktera. Zbog zapostavljanja, nažalost, mnoga djeca su primorana da odgajaju sami sebe; oni odrastaju na distanci od svojih roditelja i rodbine, kao da je svuda oko nas traka koja spaja sve generacije zauvijek nestala.
Takvo nasilje je stvorilo novu generaciju, generaciju “O”, da je tako nazovem, koja je preuzela baklju od generacije “X”.
“O” je generacija koja sa jedne strane ima sve – bogatstvo, uspjeh, modernu garderobu, automobile..- ali i bolnu prazninu sa druge strane. Ta šupljina u našim grudima, ta jalovost u našem korijenu, praznina u našoj srži, je mjesto gdje je nekada kucalo srce, mjesto nekad okupirano ljubavlju!
Ne pate samo djeca zbog toga, pate i roditelji.
Što više stvaramo odrasle u našoj djeci, to se više udaljavamo od sopstvenih kvaliteta koje smo imali kao djeca. Toliko je bitno biti djete da bi i odrasli trebali malo da se vrate tim korijenima.
Ljubav, dame i gospodo, je čovječanstvu najdragocjenija ostavština, najveći poklon, zlatno nasljedstvo! To je blago koje se prenosi sa generacije na generaciju!
Naši prethodnici možda nisu imali materijalno bogatstvo u kojem mi uživamo, njihove kuće nisu imale struju, stiskali su se u male domove bez centralnog grijanja, ali te kuće nisu bile mračne, nisu bile hladne. Sijale su svjetlošću ljubavi, zagrijavale se toplinom ljudskog srca!
Roditelji, težeći luksuzu, bogatstvu i statusu, zaboravljaju prioritet djece u njihovim životima.
Kao što znate, naše dvije države su se razdvojile zbog riječi Thomas Jeffersona: “Neotuđiva prava”. I dok Amerikanci i Britanci raspravljaju o tačnosti ovih riječi, ono o čemu se nikada ne treba raspravljati je činjenica da djeca zaista imaju neotuđiva prava! Erozija tih prava dovela je do ogromnog broja djece širom svijeta kojima su uskraćena uživanja i sigurnost djetinstva.
Zato bih večeras predložio da u svaki dom postavimo listu dječijih prava, sličnu ovoj:
– pravo na ljubav, a da se ona ne mora zaraditi
– pravo na zaštitu, a da se ona ne mora zaslužiti
– pravo za osjećajem vrijednosti, čak i onda kada na ovaj svijet dođete bez ičega
– pravo na čitanje priča pred spavanje, a de se dijete ne mora takmičiti sa večernjim vijestima
– pravo na obrazovanje bez izbjegavanja metaka po školama
– pravo da svako dijete bude voljeno, čak i ako izgleda tako da ga samo majka može voljeti!
Prijatelji, temelj ljudskog postojanja mora biti saznanje da smo svi mi objekti ljubavi!
Prije 12 godina, kada sam započinjao “BAD” turneju, jedan dječak me je posjetio sa svojim roditeljima u Californiji. On je umirao od raka i njegovi roditelji su mi rekli da su u pitanju dani. Kada mi je rekao kako voli moju muziku i mene, odgovorio sam mu; “Doći ću u tvoj grad, Kansas, za tri mjeseca da otpočnem svoju turneju.” Poklonio sam mu jaknu koju sam nosio u video spotu i rukavicu – jednu od onih koje nikada nikome ne poklanjam. Njegove oči su zasijale i rekao je: “Zaista ćeš mi to dati?” “Da” rekao sam, ”ali moraš da obećaš da ćeš to nositi kada dođeš na koncert.”
Pokušavao sam da u njemu probudim želju za životom. On je bio oduševljen, kao u oblacima, ali možda i suviše blizu nebu. Kad sam došao u njegov grad on je već bio mrtav. Sahranili su ga u jakni i sa rukavicom koje je od mene dobio.
Imao je samo 10 godina!
Bog zna i ja znam da je dao sve od sebe da izdrži, ali makar u momentu kada je umirao znao je da je voljen ne samo od svojih roditelja, već i od jednog stranca, mene.
Sa svom ljubavlju koju je dobijao, znao je da nije došao na ovaj svijet da bude sam i sigurno je znao da nije bio sam kad ga je napuštao.
Kada dođete na ovaj svijet znajući da ste voljeni i kada napuštate ovaj svijet znajući isto, sve ono između su stvari koje se mogu podnijeti! Profesor vas može podrediti, ali vi se nećete osjećati podređeno; šef vas može slamati, ali vi se nećete osjećati slomljeno; korporacijski gladijator vas može nadjačati, ali vi ćete i dalje da se osjećate kao pobjednik. Kako bi iko mogao da vas obori kad vi znate da ste objekat vrijedan ljubavi?! Sve ostalo su samo različita pakovanja.
Ali ako u svojoj memoriji nemate taj osjećaj – biti voljen – vi ste osuđeni na potragu u svijetu za nečim što će vas ispuniti. Ali, bez obzira koliko novca da zaradite, koliko slavni da postanete, i dalje ćete se osjećati praznim! Ono što zaista tražite je bezuslovna ljubav, prihvatanje, a to je ono čega ste bili lišeni u djetinstvu.
Prijatelji, dozvolite da vam prikažem sliku situacije u mojoj zemlji. Ovo je jedan tipičan dan u Americi:
Šestoro ljudi, mlađih od 20 godina, izvrši samoubistvo,
12 mladih do 20 godina će biti ubijeno vatrenim oružjem – zapamtite ovo je za jedan dan, a ne godinu!
399 djece će biti uhapšeno zbog droge,
1352 bebe će roditi majke koje su još uvijek tinejdžerke!
Ovo se dešava u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta u istoriji!
Da, u mojoj zemlji vlada epidemija nasilja, više nego u bilo kojoj industrijskoj zemlji. To su načini na koji mladi ljudi Amerike izražavaju svoj bol i ljutnju.
Ali nemojte misliti da i u UK situacija nije slična. Studije u ovoj zemlji su pokazale da svaki sat tri tinejdžera pokušaju povrijediti sami sebe, paleći svoje tijelo ili uzimajući prevelike doze droge. To je način na koji oni preživljavaju bol zbog zapostavljenosti i emocionalnu agoniju.
U Britaniji 20% porodica samo jednom godišnje ima zajednički ručak jednom godišnje! A šta je sa vremenom koje bi trebali posvetiti svojoj djeci; vremenom za čitanje priča pred spavanje našoj djeci?
Istraživanja iz 1980. godine su pokazala da djeca kojoj se čitaju priče mnogo bolje i brže napreduju i imaju mnogo više uspjeha u školi, ali manje od 33% djece od 2-8 godina u Britaniji imaju to zadovoljstvo da im roditelji čitaju priče!
Možda ne biste o tome mnogo razmišljali dok ne saznate da je 75% današnjih roditelja imalo to zadovoljstvo u svom djetinstvu!
Jasno je, ne moramo da se pitamo odakle sav taj bol, ljutnja i nasilno ponašanje naše djece potiču. Očigledno je da se na ovaj način djeca sukobljavaju sa zapostavljenošću, plačući za tim da budu primjećeni! Razne ustanove za zaštitu djece u US kažu da su svake godine milioni djece žrtve zapostavljenosti! Da, zapostavljenosti! U bogatim kućama, sa svim mogućim elektronskim spravama, domovima u koje roditelji dolaze sa posla, ali ustvari oni nisu tu, njihove glave su još uvijek u kancelarijama. A njihova djeca? Pa, oni se bore sa emocionalnim grčevima, ali ni TV, ni kompjuteri, ni video igrice to ne mogu ublažiti!
Ovi teški, hladni brojevi, koji stišću moju dušu, su vam predstavljeni da bi shvatili zašto ulažem toliko vremena i napora za stvaranje “Heal The Kids” fondacije. Naš cilj je jednostavan – obnavljanje odnosa roditelj-dijete, obnavljanje svjetla za svu djecu čija sudbina je da jednog dana hodaju ovom zemljom.
Kako je ovo moje prvo predavanje, a tako toplo ste me primili u svoja srca, osjećam da želim još da govorim. Svi mi imamo svoju priču i u tom slučaju statistike mogu postati lične.
Kažu roditeljstvo je kao ples – napraviš jedan korak, tvoje dijete pravi drugi! Otkrio sam da je obnavljanje odnosa roditelj-dijete samo polovina priče, a druga polovina je pripremiti dijete da prihvati svoje roditelje.
Kada sam bio veoma mlad, sjećam se da smo imali psa, veoma uplašena i nervozna životinja. Moja sestra Janet i ja smo pokušavail da joj pružimo ljubav, ali nikada nam nije uzvraćeno povjerenje, koje je od tog psa oduzeo prethodni vlasnik. Znali smo da je često tukao, ne znam čime, ali šta god to bilo, ono je isisalo dušu tom psu.
Mnoga djeca danas tuku svoje kućne ljubimce. U nedostatku ljubavi prema sebi svete se na životinjama. Zbog grešaka roditelja, djeca prave još veće greške!
Zato večeras pozivam svu djecu svijeta, počevši sa nama ovdje prisutnim, da oprostimo našim roditeljima ako smo se osjećali zapostavljeno.
Oprostite im i pokažite im kako ponovo da vole!
Vjerovatno nećete biti iznenađeni kad vam kažem da ni ja nisam ima idilicno djetinstvo. Deformacije i tenzije koje postoje u odnosu između mene i mog oca su veoma dobro dokumentovane.
Moj otac je veoma težak čovjek, koji je moju braću i mene snažno gurao da postanemo što bolji izvođači. On je imao velikih problema u pokazivanju ljubavi prema meni. Nikada mi nije rekao da me voli, nikada mi nije dao kompliment. Ako sam napravio fantastičan šou, on bi mi rekao da je šou bio dobar; a ako bih napravio dobar šou, on ne bi ništa rekao. Više od svega, on je izgledao napeto, nastojeći da od nas napravi što veći komercijalni uspjeh, i u tome je bio više nego dobar.
Moj otac je bio genijalan menadžer, a moja braća i ja mu dugujemo naš profesionalni uspjeh. Pod njegovim nadzorom nismo mogli napraviti ni jedan pogrešan korak. Ali, ono što sam ja zaista želio je – oca! Želio sam oca koji će mi pokazati da me voli, a moj otac to nikada nije uradio.
Sjećam se da me je jednom, kad sam imao 4 godine, odveo na karneval i dozvolio da jašem ponija – to je bila sitnica, vjerovatno nešto što je on zaboravio za pet minuta, ali upravo zbog tog momenta ja imam specijalno mjesto u srcu za njega! Upravo zbog toga kakva su djeca, sitnice poput ove mnogo znače, a za mene je taj momenat značio sve!
Sada sam i ja otac. Razmišljao sam o tome šta bih volio da moja djeca misle o meni kad odrastu. Zasigurno bih volio da se sjećaju kako sam uvijek želio da budu pored mene, bez obzira gdje idem, kako sam uvijek nastojao da ih stavim na prvo mjesto, ispred svega ostalog.
Ali i moja djeca imaju iskušenja. Zbog paparaca ne mogu uvijek ići u park ili u kino sa mnom. I šta onda, šta ako budu ljuti na mene kad odrastu? “Zašto nismo imali djetinstvo kao sva ostala djeca?” mogli bi me pitati.
Ja se nadam da će mi dati šansu i da će sami sebi reći:” Tata je uradio sve što je mogao u situaciji u kojoj je bio. On možda nije bio perfektan, ali bio je pristojan čovjek i pokušavao je da nam da svu ljubav ovog svijeta.”
Nadam se da će se moja djeca uvijek fokusirati na pozitivne stvari, a ne na žrtve koje sam bez razmišljanja podnio za njih, i da me neće kritikovati zbog stvari kojih su se morali lišiti ili grešaka koje sam uradio i koje ću sigurno uraditi i ubuduće, odgajajući ih.Svi smo mi nečija djeca i uprkos najboljim namjerama, svi mi pravimo greške. To znači biti čovjek.
Kada razmišljam o ovome, kako se nadam da me moja djeca neće osuđivati i da će mi oprostiti greške, primoran sam da razmišljam i o svom ocu. Uprkos mom ranijem odbijanju, moram da priznam da je i mene moj otac volio. Volio me je i ja to znam! Pokazao je to malim stvarima.
Kada sam bio dijete, moja najdraža hrana su bile krofne; moj otac je to znao. Svakih nekoliko sedmica bih u kuhinji nalazio kesu sa krofnama, bez objašnjenja, samo krofne, kao da ih je ostavio Deda mraz. Ponekad sam razmišljao da ostanem budan i da ga vidim kako ostavlja krofne, ali bojao sam se, isto kao i sa Deda mrazom, da prekinem magiju, jer se možda više nikada ne bi dogodila.Otac se bojao da pokaže osjećanja; nije ih razumio i nije znao kako da se nosi s njima, ali znao je za krofne.Kad otvorim branu u sebi, još neki momenti se vraćaju u sjećanje – ne perfektni momenti, ali ipak oni pokazuju da je moj otac radio ono što je znao i mogao.
Zato večeras ne želim da se osvrćem na stvari koje on nije uradio, već na stvari koje jeste! Želim da prestanem da ga osuđujem!
Počeo sam da shvaćam činjenicu da je on odrastao na jugu u veoma siromašnoj porodici. I moj otac je patio od depresije, jer i njegov otac, koji se borio da obezbijedi hranu za porodicu, nije pokazivao mnogo ljubavi i odgojio je svoju djecu čelicnom pesnicom. Ko bi mogao zamisliti kako je bilo odrastati kao siromašni crnac sa juga, opljačkanog ponosa, bez nade, boreći se u svijetu koji ga je gledao kao potčinjenog?!
Ja sam bio prvi crnac čiji video spot je pušten na MTVu i znam kako je to tada veliko bilo, a to su bile 80. godine!
Moj otac se doselio iz Indiane i imao je veliku porodicu. Radio je puno, posao koji uništava pluća, a sve zato da bi prehranio porodicu!
Da li uopšte treba postavljati pitanje zašto nije mogao da iskaže svoja osjećanja?!
Ima li ikakve misterije u tome zašto je zgrčio srce i izgradio emocionalnu branu?!
Više od svega, da li je potrebno pitati zašto je gurao svoje sinove tako snažno da uspiju u životu, kako bi bili spašeni od siromaštva i nepoštovanja!
Počeo sam da shvaćam da je čak i njegova grubost bila vrsta ljubavi – ne perfektne, ali bila je ljubav sigurno. Tjerao me je da radim jer me je volio i nije želio da ikada iko gleda njegove potomke sa visine!
Sada, s vremenom, umjesto gorčine, osjećam blagoslov. Na mjestu ljutnje, pronalazim savršenstvo; na mjestu osvete, nalazim pomirenje; moj bijes polako prelazi u oproštaj.
Prije skoro 10 godina osnovao sam fondaciju “Heal The World.”
Da li zaista vjerujem da možemo izliječiti svijet, sada rasparčan ratovima i genocidima?
Da li uopšte vjerujem da možemo izliječiti našu djecu, tu istu djecu koja mogu ući u škole sa oružjem i pucati na svoje školske drugare kao što se desilo u Columbinei? Ili djecu koja mogu tući novorođenčad do smrti, kao što je bio tragičan slučaj sa Jamiejem Bulgerom?
Naravno da vjerujem, inače ne bih bio ovdje večeras!
Ali, sve počinje s oproštajem, jer da bi izliječili svijet, prvo moramo izliječiti sebe. Da bi izliječili djecu, prvo moramo izliječiti dijete u nama, svako od nas!
Zato želim da oprostim svom ocu i da prestanem da ga osuđujem. Želim da mu oprostim, jer meni treba otac, a on je jedini kojeg imam! Želim da nestane težina sa mojih ramena i hoću slobodno da stvorim novi odnos sa njim, do kraja života, bez niti-prepreka goblena prošlosti!
U svijetu punom mržnje, moramo se usuditi da se i dalje nadamo!
U svijetu punom ljutnje, moramo se usuditi da uživamo!
U svijetu punom očaja, moramo se usuditi da sanjamo!
U svijetu punom nepovjerenja, moramo se usuditi da vjerujemo!
Svima vama koji se osjećaju napuštenim od svojih roditelja, molim vas, odbacite svoje razočarenja! Svima vama koji se osjećate prevarenim od svojih roditelja, molim vas, ne varajte više sami sebe! I svima vama koji želite da odgurnete svoje roditelje, ja vas molim, pružite im ruku!
Molim vas, molim sebe, da damo našim roditeljima poklon – bezuslovnu ljubav, kako bi oni mogli naučiti voljeti od nas, njihove djece! Tako bi ljubav bila napokon obnovljena u ovom napuštenom i usamljenom svijetu.
Shmuley mi je jednom rekao jedno Biblijsko proročanstvo, u kojem se kaže da će novi svijet i novo vrijeme doći onda kada :”Srca roditelja budu obnovljena kroz srca njihove djece!”
Prijatelji, mi smo taj svijet, mi smo ta djeca!
Mahatma Gandhi reče:” Slabić ne može oprostiti. Oproštaj je atribut jakih ljudi!”
Večeras budimo jaki i podignimo se do najvećeg izazova od svih: Obnoviti odnose medu ljudima!
Sa hiljadama djece širom svijeta koji se mire sa svojim roditeljima, ovo bi bio samo početak i vidjeli bi koliko radosniji rezultat može biti!
Dame i gospodo, završavam ovaj govor sa vjerom, uzbuđenjem i uživanjem.
Od ovog momenta nek’ se začuje nova pjesma; nek’ to bude pjesma dječijeg smijeha; ne’k to bude pjesma dječije igre; nek’ to bude zvuk dječije pjesme!
I nek’ to bude zvuk koji roditelji čuju!
Zajedno, stvorimo simfoniju našim srcima, diveći se čudima koja naša djeca jesu i sunčajmo se u ljepoti ljubavi!
Izliječimo svijet, uništimo njegov bol!
Možda ćemo svi stvarati prelijepu muziku zajedno!
Volim vas,
Michael Jackson
MJLOE.net